PODVODNI TUNEL UMJESTO MOSTA, Blažo Sredanović

Most bi bio kao rez nožem preko grla Boke

PODVODNI TUNEL KOD VERIGA JE NEUPOREDIVO BOLJE RJEŠENJE ZA BUDUĆU BRZU SAOBRAĆAJNICU

Ključni objekat na trasi projektovane brze saobraćajnice duž crnogorskog primorja je budući most na Verigama. Od samog začetka ideje o njegovoj gradnji pojavila su se podijeljena, oprečna i kritična mišljenja i stručne i šire javnosti.
S obzirom da se radi o projektu od kapitalne važnosti za Crnu Goru i jednoj od najvećih investicija, očekivalo se da će Vlada u tome biti transparentna, kako bi se izgradnja mosta sagledala ne samo iz aspekta strikno saobraćajnog objekta, koji bi povezao dvije obale Zaliva, već i njegov estetski, urbanistički, civilizacijski i ekološki uticaj na Zaliv u cjelini, a iznad svega i mišljenje građana Boke koji treba da prilagode svoj život takvoj jednoj velikoj promjeni. Već dugo u medijima se često i opširno publikuju informacije sa detaljnim opisima projekta mosta, najavljuju se tenderi, cijena koštanja itd.
Međutim, o tunelu, kao mogućoj alternativi mostu, jedva da se mogla naći poneka oskudna ili slučajna napomena, umjesto detaljnih informacija o komparativnoj studiji ove dvije varijante. Navodno se stručnom analizom, o kojoj se vrlo malo zna u javnosti, došlo do zaključka da nikako nije moguće postići nagib u tunelu manji od 4 odsto, dok je evropskim propisima dozvoljen nagib najviše od 2,5 odsto. Neki opet navode da se evropski propisi citiraju samo kao izgovor, a da je odluka o gradnji mosta dogovor užeg kruga ljudi.
Da bi se stalo na kraj nagađanjima, zar ne bi bilo poželjno da mjerodavni objelodane i iznesu detaljne činjenice i razloge zašto je mogućnost gradnje tunela odbačena, isto kao što to javno i detaljno promovišu opravdanost izgradnje mosta? Kao najvažnije može se postaviti pitanje da li se prišlo izradi studije izvodljivosti tunela na osnovu već utvrđenih parametara, ili su stručnjaci dobili zadatak da ispitaju sve mogućnosti izgradnje bilo kojeg tipa tunela, ili u kombinaciji sa više tipova i na raznim lokacijama? Da li su trase za pristupne puteve bile unaprijed određene, a tunel bi se po principu Prokrustovog kreveta morao uklopiti u tu trasu? Zar se može donijeti odluka o gradnji mosta, a da se prethodno ne ispitaju sve moguće alternative sa tunelom?

Ako se ima u vidu da se gigantski projekti ispod mora ostvaruju širom svijeta, prosto je nevjerovatno da za tako malu širinu vodene prepreke, koja predstavlja diskontinuitet u saobraćaju, i relativno malu dubinu mora, uopšte ne postoji mogućnost izgradnje tunela, već se gradnja mosta prezentuje kao jedino rješenje.
No, da se vratimo mostu.

Na međunarodnom konkursu za izbor lokacije i idejnog rješenja, koji je održan 1999. godine, prvu i drugu nagradu osvojili su projektanti iz Slovenije. Većina učesnika na konkursu predložila je za izgradnju mosta lokalitet na potezu Rt Sveta neđelja - Rt Opatovo. Predviđene su četiri saobraćajne trake po 3,5 metara (za svaki smjer po dvije) i dvije pješačke staze po dva metra. Ispod mosta propisana je visina od minimum 50 metara od vodenog ogledala do donje ivice konstrukcije i to na minimalnoj širini od 120 metara. Dužina mosta po idejnom rješenju je 967 metara. Ima dva pilona delta oblika visine 168 metara, koji se nalaze u moru na udaljenosti oko 50 metara od obale, međusobnog razmaka od 450 metara. Glavni projekat mosta uradio je Biro za projektovanje Maribor, februara 2002. a revidiran je 2004. Izgradnja mosta trajala bi tri godine.
Gradonačelnica Kotora Maja Ćatović je kao poslanik u parlamentu uložila amandman kojim predlaže umjesto mosta gradnju tunela, što nije prihvaćeno, ali je navodno uspjela da se izbori da budući most, ukoliko ikad bude sagrađen, mora omogućiti plovnost brodovima svih visina. "Ukoliko se to ne bi ispoštovalo, Kotorski zaliv bi bio potpuno blokiran, a to bi bila katastrofa za sve nas, koji živimo tu, ukoliko smo svjesni te činjenice" – kazala je gradonačelnica.
Protiv gradnje mosta, a za tunel, bio je i jedan poslanik opozicije.
Ovo izdizanje mosta iznad projektovane visine zahtijevalo bi još više pilone, blizu 200 metara, što bi moglo da predstavlja opasnost za avionski saobraćaj u Zalivu, posebno što se tivatski aerodrom proširuje za dodatne parking pozicije za male biznis avione, koji nijesu uvijek opremljeni najsavremenijim navigacionim uređajima. Međutim, ni visina mosta od 60 metara ne bi bila dovoljna za neke brodove kao “Qeen Mary 2” koji je sagrađen 2004. godine i visok je 62 metra iznad vode, a u svijetu se svake godine grade desetine sve većih i širih novih brodova za krstarenje. Već se planira i proširenje Panamskog kanala, jer je suviše uzan za neke nove brodove.
Što se tiče jahti, svjedoci smo grozničavog takmičenja za prestiž među milijarderima u metrima dužine super ili mega- jahti, kao što se gradovi i nacije takmiče sa visinom nebodera. Sada vodi vladar Dubaija, šeik Mohamed bin Rašid sa jahtom od preko 150 metara.
Rekord u visini drži Džo Vitoria, vlasnik rent-a-car AVIS, čija jahta “Marabela” ima jarbol visok preko 90 metara! Jahte postaju toliko velike da se gubi ranije im namijenjena intimnost.
Mi nemamo brojna ostrva kao što ima Hrvatska, pa se glavni razvoj proklamovanog nautičkog turizma može očekivati uglavnom u Boki. A gradnja mosta ne ide zajedno sa onim što Piter Mank gradi u Tivtu. Sve te superjahte moći će doći do njegove moderne marine, ali će dobar dio tu i ostati, a da ne vide najljepši dio zaliva. Ovo nije nagađanje za budućnosti, jer su nedavno Boku posjetila dva najveća jedrenjaka, "Vind Surf" sa jarbolima visine 67 metara i "Royal Clipper" sa visinom jarbola iznad mora 59 metara. Kakva će biti njihova reakcija kad se jednog dana vrate u Boku i saznaju da ne mogu dalje od Tivta. I kakvu će reklamu napraviti našem nautičkom turizmu kad svoje razočarenje razglase u nautičkom svijetu?
O mostu na Verigama mnogo se pisalo u štampi i objavljivane su fotografije idejnog projekta, ali nije poznato da je izrađena maketa mosta koja bi bila izložena publici da bi se plastično prikazalo kako će most izgledati u stvarnosti, što je gotovo obavezno za jedan ovako kapitalan projekat. Posebno, jer most nije samo u funkciji vezivanja za brzu saobraćajnicu, već i u funkciji lokalnog saobraćaja u Boki Kotorskoj, što iziskuje neophodnu izgradnju “petlji” za razvođenje i podizanje saobraćaja sa nivoa mora na skoro 60 metara. Vjerujem da bi takva jedna maketa poljuljala povjerenje i onih koji su se definitivno opredijelili za most.
Jer, ako se izgrade ovakve “špagete” od čelika i betona visine dvadesetospratnice, biće otvoren put za gradnju oblakodera i “menhetenizaciju” Boke. I to baš tamo gdje se uporno, ali bezuspješno insistira na niskogradnji! Gotovo je svuda u svijetu prostor ispod prilaznih puteva i “petlji” degradiran i nije podesan za gradnju kvalitetnih objekata značajnije arhitektonske i urbane vrijednosti. Tu su obično smještena stovarišta, a često je atraktivan i za lutalice i “jeftine” turiste gdje nalaze mjesto da se sakriju u sjenkama betonskih blokova.
Mostovi ovakve visine privlačni su i za ljude čije je materijalno ili psihičko stanje tragično i beznadežno, a pošto i Crna Gora, nažalost i po broju samoubistava, postaje dio savremenog svijeta, to se neće dugo čekati do prvog tragičnog slučaja. Naravno, to nije razlog da se most ne gradi, ali dva metra visoka ograda obično od bodljikave žice, koju će biti neminovno postaviti, a koja njie predviđena projektom, neće doprinijeti toj estetkoj razglednici i promenadi za šetače preko mosta. Uz to se značajno povećava i bočni uticaj vjetra na most.
Suprotno ovome, izgradnjom tunela svi prilazi i "petlje" bili bi ispod zemlje i saobraćaj bi se postepeno spuštao ispod nivoa mora prema tunelu, umjesto da se podiže na visinu mosta. Zemlja iznad tunela ne bi bila “zarobljena”, osim malog dijela u blizini ulaza u tunel. Na njoj bi se moglo nesmetano graditi bilo koja vrsta objekata.
Jedan inženjer građevinarstva, koji je imao značajan uticaj na projektovanje i popularizaciju varijante sa mostom, prije osam godina publikovao je, pored ostalog, i svoj estetski kriterij za ovaj projekat:
"Mostovi čine najljepši monumentalni arhitektonski zapis o tehničkoj i humanističkoj prosvijećenosti, kao i projektantovoj inventivnosti i osjećaju za sklad konstrukcije. Nesumnjivo je da je takav most Verige i da će postati jedan od simbola i obilježja Crne Gore. Ovakvim položajem trase štiti se kvalitetniji ambijent unutar zaliva, a sami most predstavlja kapiju na ulasku u tjesnac i okvir za sliku neponovljivih likovnih vrijednosti. Potez trase je kroz već degradirani prostor, a piloni se uklapaju u vizure kranova brodogradilišta u Bijeloj i Remontnog zavoda u Tivtu".

Stiče se utisak da tjesnacu Verige nešto nedostaje da bi se pokazao u pravoj ljepoti i da će mu jedino most, koji je nužno zlo kao saobraćajnica pomoći da zablista u pravom sjaju. I to čak da postane simbol prve ekološke države?! Gledanje na most ovdje je svedeno isključivo na konstruktivno i arhitektonsko rješenje mosta, a potpuno estetsko sljepilo onemogućuje autora da sagleda most izvan svoje uže struke.
"Struktura cjeline mosta štrči izdvojena iz okolne prostorne organizacije. Nema lijepu obostranu usmjerenost sa njom, ne podstiče interesovanje za neprekinuto doživljavanje prostora u okruženju, niti se prepušta osjećanjima korisnika. Cjelina mosta se nasilno nameće ambijentu." Ovo kaže jedan naš arhitekta sa istančanim estetskim nervom, za jedan drugi most, a sve to se može doslovno primijeniti i za most Verige.
Turistima sa brodova koji krstare morima, a njih je sve više svake godine, kad se približe tjesnacu Verige, most sa pilonima odvratiće pogled od dva mala ostrva koja kao da stražare na ulazu u najljepši dio Zaliva, a u pozadini je Perast, čiju vizuru most siječe kao sablja preko polovine. Turistima preostaje da gledaju kroz mrežu čeličnih užadi mosta koja će, znajući našu poslovičnu površnost u održavanju bilo kojih objekata, brzo biti pokrivena rđom, baš kao i kranovi brodogradilišta.
Šef misije UNESKO-a, gospođica Mectild Roster konstatuje: “Gradnja je planirana na ulazu u lokalitet pod zaštitom UNESKO-a i ima velikog vizuelnog uticaja na okolni pejsaž, prije svega na Perast. UNESKO je ponudio ekspertsku pomoć nadležnima u Ministarstvu turizma, kako bi se pronašlo odgovarajuće rješenje za ovaj projekat". Upozorava da će UNESKO vrlo pažljivo pratiti dešavanja i smatra neophodnim razmatranje ambijentalne cjeline koja bi obuhvatila sve tri opštine. Dakle, u pitanju je čitav akvatorijum sa okolnim padinama i strmim stijenama.
Cvijeta Zanović, dopisnik Bete, između ostalog piše:
Iako skoro dvije godine traju pripreme za izgradnju mosta Verige preko Bokokotorskog zaliva, sve se češće čuju i kritike takvog rješenja. Prema mišljenju ekologa i pomorskih stručnjaka, most bi ugrozio nautički turizam u Boki i oskrnavio njene ambijentalne i kulturne vrijednosti. Novi most, kažu njegovi zagovornici, trebalo bi da obezbijedi blagovremeni transfer robe i ljudi sa jedne na drugu obalu Bokokotorskog zaliva, ali i bolje korišćenje turističkih i lučkih kapaciteta u Crnoj Gori.
Za razliku od Vlade Crne Gore koja izgradnju mosta smatra neophodnom za dio brze ceste koja izlazi iz Hrvatske, ide preko Herceg-Novog do Ulcinja i nastavlja prema Albaniji, sve su glasnija i upozorenja. „Most bi narušio izgled Boke, nametnuo bi joj dodatne puteve, dodatnu gradnju, beton i asfalt, što Boka ni sa kulturnog ni sa estetskog aspekta ne zaslužuje“, kaže pomorski kapetan Ladislav Vuković iz Udruženja pomorskih kapetana. U Lučkoj kapetaniji Kotor smatraju da bi most limitirao dolazak u Boku velikih putničkih brodova i jedrenjaka, svih čije je nadgrađe više od 53 metra.
Zato je za kapetana Nikolu Drakulovića prihvatljivija izgradnja podmorskog tunela nego mosta, jer je svjetski trend gradnja sve većih brodova.
Građevinski inženjer Mirko Balabušić je 1987. godine predložio idejno rješenje projekta tunela čija je dužina 1.400 metara. Tunel zadovoljava sve uslove za magistralni put prvog reda, navodi Balabušić, objašnjavajući da su predviđene četiri saobraćajne trake, po dvije u svakom pravcu, širine po 3,5 metara i trotoar od 0,75 metara.
Prema zamisli konstruktora, u more bi bila porinuta osmougaona čelična cijev promjera 18,6 i visine 9,35 metara.
Dupla čelična obloga cijevi, prema projektu, iznosi 1,40 metara.
Tunel, bilo položen ili ukopan, ne bi predstavljao prepreku ni za brodove, jer gaz i najvećih plovila ne prelazi 20, a onih koji uplovljavaju u Boku 16 metara. Može li cijena mosta, odnosno tunela uticati da se još jednom preispitaju ta rješenja i eventualno da prednost podmorskom tunelu - ostaje da se vidi. Tunel bi, prema procjeni konstruktora, koštao oko 100 miliona američkih dolara, a most oko 90 miliona eura.
U računicu da bi cijena gradnje mosta, bez prilaznih saobraćajnica iznosila 90 miliona eura, već sada postoje sumnje.
Naime, gradnja mosta u Dubrovačkoj rijeci, u susjednoj Hrvatskoj, koji je tri puta kraći od bokeljskog, koštala je, prema navodima agencije Beta, 80 miliona eura.
Bokokotorski zaliv je prirodni biser koji predstavlja kompaktno i nedjeljivo jedinstvo, divnu harmoniju mora, neba i surovih litica. Njegova raskošna ljepota sa kontrastima reljefa i drevnim gradovima, gdje se očitava neimarstvo više od 20 vjekova ljudskog bitisanja čini Crnu Goru nerazdvojnim dijelom mediteranske kulture. Pogled na Verige pobudi u posjetiocu mističnu legendu o onima koji su u prethomerovsko vrijeme tragali za zlatnim runom. Most postavljen na tom mjestu bio bi kao rez nožem preko grla (“Nevjeste Jadrana”)!

Bokokotorski zaliv nije samo naše blago i nama jedinstveni dar prirode. Za pjesnika Bajrona to je najljejepši susret kopna i mora. Uvršten je među najljepše zalive svijeta i nema nikakvog opravdanja da ne ostane kakav je bio od iskona. Treba zaštititi njegovu ljepotu i odoljeti graditeljskoj groznici koja prijeti da proždre ovaj prostor.
Očigledno je da na osnovu posljednjih tužnih zbivanja u Lipcima, Bokokotorski zaliv nije shvaćen kao jedinstven i izuzetan prostor. Uzalud su nam stari gradovi pod zaštitom UNESKO-a, ako su oko njih ranjene i zguljene stijene, kao da gledamo površinski kop nekog rudnika.
Mozda će nam pomoći da parafraziramo Marka Miljanova: danas je čojstvo braniti Crnu Goru od Crnogoraca!

Stoljeće iskustva od Njujorka i San Franciska do Sidneja i Lamanša

Da bi ilustrovali mogućnosti i dostignuća savremene tehnologije u gradnji podvodnih tunela, navodimo kratak opis nekoliko primjera iz prakse u svijetu na već postojećim tunelima i onim koji se planiraju u skoroj budućnosti.
Podvodni tuneli su primjenjivani u građevinarstvu već u drugoj polovini 19. vijeka, ali uglavnom za željeznički saobraćaj. Prvi tunel za automobilski saobraćaj, izgrađen je 1927. godine ispod rijeke Hadson između Njujorka i Nju Dzersija, dužine oko 2.5 km, sa 4 saobraćajne trake. Tunel je izbušen u rječnom dnu na dubini od 30 metara ispod površine vode. Sistem ventilacije, koji je bio najveći inženjerski problem, uspješno je riješen. Ovaj tunel, sa modernizovanom kontrolom saobraćaja i zaštitom od požara, još je u upotrebi.
Drugi je Linkoln tunel, opet ispod rijeke Hadson, kojeg u stvari čine tri paralelna tunela, sa po dvije trake. Tuneli su građeni po fazama sa završetkom srednjeg tunela 1937, zatim 1945. i 1957. Danas kroz ove tunele prođe 120.000 automobila dnevno, a smjer vožnje podešava se prema potrebi saobraćaja.
U Sidneju tunel ispod mora između pristaništa, gdje se nalazi zgrada čuvene Opere, i susjednog ostrva otvoren je 1992. Dio tunela ispod vode dug je 960 metara, na dubini 20 metara ispod površine mora. Presjek tunela čine dva kružna betonska otvora, svaki sa po dvije trake, a sastavljen je po dužini od osam posebno konstruisanih betonskih segmenata koji su izliveni na kopnu, a onda sa udaljenosti od sto kilometara dovučeni šlepovima i sistemom pontona potopljeni u već pripremljeno korito na dnu mora. Međusobno su spojeni specijalnim nepromočivim vezama. Preko tunela nabacano je kamenje kao zaštita od teških sidara koje spuštaju veliki brodovi.
U zalivu San Franciska za potrebe metroa koji je završen 1974. godine, položene su na dnu mora dvije čelične cijevi obložene iznutra betonom i međusobno povezane u jednu cjelinu sa koridorom u sredini za održavanje tunela, ventilacijom,kao i izlaz u nuždi. Tunel je dužine 5,7 km, sastavljen od 57 segmenata koji su fabrikovani na zemlji, potopljeni u morskom dnu na maksimalnoj dubini od 41 metar i povezani fleksibilnim mehaničkim sponama koje dozvoljavaju izvjesno pomjeranje u svim pravcima u slučaju zemljotresa. Ovo je bila velika inovacija i sasvim novi metod koji je primljen među stručnjacima kao vrhunsko dostignuće. Dvadeset velikih anoda postavljeno je u vodi kao zaštita čeličnih cijevi od korozije.
Za vrijeme zemljotresa 1989. jačine 6,9 Rihterove skale, most koji ide gotovo istom trasom kao i tunel, bio je teško oštećen i zatvoren za saobraćaj više od mjesec dana, dok je tunel zatvoren samo par sati radi inspekcije!
Jedan od najsavremenijih i najvećih u svijetu je tunel ispod Lamanša, koji je povezao Francusku i Veliku Britaniju. Ukupne je dužine 50 km, a dio ispod mora je 38 km. Prosječna dubina je 45 metara ispod morskog dna. Završen je 1994. godine. To su u stvari tri paralelna tunela. Dva bočna za suprotne saobraćajne pravce, prečnika 7,6 metara na 80 metara međusobne razdaljine, i treći manji, 4,8 metara prečnika, između dva bočna, koji služi za održavanje, klima uređaje i evakuaciju u slučaju nužde. Povezan je sa bočnim tunelima svakih 375 metara kratkim rukavcima prečnika 3,3 metra. Bočni tuneli su povezani svakih 250 metara specijalnim otvorima sa srednjim tunelom za smanjenje pritiska koji stvaraju vozovi velike brzine, blizu 200 km na sat (“piston efekat”). Najkompleksniji i najteži problem bio je konstrukcija prostrane podvodne dvorane veličine fudbalskog igrališta na dva mjesta za postavljanje skretnice i ukrštanje vozova, čime je omogućeno da jedan bočni tunel može služiti za vožnju u oba pravca u slučaju potrebe. Bočni tuneli imaju po jedan željeznički kolosijek za tri vrste transporta. Teretne vozove, specijalne kompozicije za prevoz automobila i brze putničke vozove koji razvijaju velike brzine (stizu od Pariza do Londona za 2 sata i 15 minuta). Ovaj grandiozni poduhvat računa se kao jedan od sedam čuda modernog svijeta.
Španija i Maroko već su sklopili ugovor za gradnju tunela ispod Gibraltara.

(Autor je inženjer sa četrdesetogodišnjim iskustvom u američkim kompanijama koje su radile širom svijeta)
Piše: Blažo SREDANOVIĆ, (Nezavisni dnevnik "Vijesti", 21.9.2008)

NOVA VITLEJEMSKA PEĆINA,Vesko Bato Pejović

IDEALNA LOKACIJA ZA TRI RANOHRIŠĆANSKE RELIKVIJE

Božje proviđenje ili sticaj neobičnih okolnosti učinili su da se na Cetinju nađu, tri ranohrišćanske relikvije: RUKA SV. JOVANA KRSTITELJA, ČESTICA ČASNOG KRSTA i čudotvorna ikona BOGORODICA FILERMOSKA.
...

Prošlo je skoro dvije godine od kada su intezivirane aktivnosti oko pripreme projekta na temu objedinjavanja ove tri velike svetinje hrišćanstva kao i izgradnje objekta za njihovo izlaganje...
Ovaj projekat je uzburkao javnost iz više razloga.
-Neki su osporavali autentičnost relikvija, neki su smatrali da ih ne treba ni objedinjavati, neki da bi ih trebalo vratiti "onome" ko polaže neko pravo na njih, naravno uz odgovarajuću novčanu nadoknadu, a posebno je oštra polemika vođena u dijelu određivanja lokacije za pomenuti objekat.
Zvanično predložena lokacija iznad i iza Cetinjskog manastira nije prihvaćena od velikog broja crnogorskih intelektualaca.
Neki od njih,("zaslijepljeni politikom") su to protumačili kao želju da se stavi "šajkača na Cetinjski manastir" a neki da u tom dijelu Cetinja ne treba ništa više graditi niti "kalemiti" jer bi to bilo "strano tijelo" koje bi nanijelo višestruku štetu, dok su neki sa najboljim namjerama iznosili svoj "doživljaj" značaja realizacije ovoga projekta.
Čini mi se, da je i način vođenja cijele ove akcije dosta "kumovao" svemu ovome, jer se nije u startu precizno znalo o kakvom objektu je riječ i pod čijom ingerencijom će on biti.
Izjava predsjednika CG gosp. Filipa Vujanovića, na ovu temu, objavljena u dnevnom listu "Pobjeda":
"Dogovoreno je da se na ovoj lokaciji iznad i iza manastira ništa ne gradi već da se iskoristi prostor zasječenog brda koje je u označenom vremenu gotovo prepolovljeno. Saopštena je od arhitekata usaglašena ideja da se zasječeno brdo ranijom prirodnom linijom vrati u pređašnje stanje i time otkloni učinjena devastacija i idejom hrišćanske pećine obezbijedi prostor za svetilište", nije bila dovoljna (a nijesu ni objelodanjena dva prispjela rada pristigla na raspisani međunarodni konkurs),..., pa je evo već neko vrijeme, stavljena tačka na ovu temu...
U međuvremenu je, što zvanično a što nezvanično, predloženo još nekoliko lokacija koje su uglavnom sve objavljene na ovom Sajtu, od kojih je kao najprihvatljivija alternativa zvanično predloženoj "isplivala" ĆIKOVA GLAVICA.

Da ponovim i dobronamjerno primijetim, iako su napravljene nekolike metodološke greške na "startu" ovoga projekta, naš mentalitet čini da mnogi ne mogu da shvate:
-da su navedene relikvije, prave!, provjerene!,
-da treba da budu zajedno (kao što su vjekovima i bile dok ih mi nijesmo razdvojili)
-da trebaju biti izložene u jednom objektu, (kako bi se utrostručila njihova moć i začelo novo hrišćansko svetilište - koje bi obogatilo turističku ponudu i doprinijelo razvoju vjerskog turizma u Crnoj Gori a Cetinju donijelo i određenu finansijsku korist);
-da je sami Bog »ostavio« u epicentru starog jezgra Cetinja, neposredno iznad Cetinjskog manastira, idealno mjesto za ovu namjenu (radi se o lokaciji koju je »naglas« predložio i razradio do nivoa idejnog rješenja, dipl.arh. Predrag Spasić, čovjek prefinjenog senzibiliteta, koji je svojim dosadašnjim arhitektonskim rješenjima pokazao da, na pravi način »osjeća« i Cetinje i Crnu Goru);
-da bi se realizacijom ovoga projektnog rješenja, da se u prostoru zasječenog brda, napravi izložbeni objekat (bez pratećih prostorija...) koji se ne bi vidio, cio taj prostor "oplemenio", jer bi došao kao »virtuelna« kruna tj nova Vitlejemska pećina!!! i da ni po jednom parametru "on" ne može biti »strano« tijelo koje bi uzurpiralo Cetinjski manastir;
-da ne treba realizaciju ovoga projekta "vezati" za rješavanje nekih drugih političkih i vjerskih pitanja i da ne treba sumnjati u namjere "predlagača i nosioca" ovoga projekta da na ovaj način pospješi bržu revitalizaciju Cetinja;

Pošto se mi teško dogovaramo oko bilo čega, a kako je naš mentalitet nemoguće promijeniti, neko mora to da "prelomi" a taj neko je, po mome, PREDSJEDNIK CRNE GORE gosp.Filip Vujanović. On bi trebao da skine tačku sa ove teme, tako što bi,kako to mudro predlaže gosp. Miodrag Radunović u svome tekstu (objavljenom na ovom Sajtu) "Relikvije što i kako dalje", angažovao tim od nekoliko najvećih, stranih i domaćih stručnjaka za ovu oblast, koji bi analizirali sva predložena rješenja i predložili ono najbolje. Potom bi trebalo objelodaniti maketu objekta u kojem bi bile izložene tri velike svetinje hrišćanstva (što bi doprinijelo da se na pravi način prevaziđu gotovo sve »nepremostive« nesuglasice) i nakon toga da nalog da se nastavi sa aktivnostima na realizaciji ovoga projekta.
Meni se, poslije svega, ipak čini, da je najbolja lokacija baš ona koja je zvanično predložena - lokacija iznad i iza Cetinjskog manastira i smatram da je ovo što sam napisao dovoljno da se shvati:
-da bi ovaj objekat, pored navedenog "izgleda", morao biti ekumenski i pod ingerencijom države Crne Gore - kako ne bi mogao da se politički »eksploatiše«;
-da bi se prihod od ulaznica dijelio na adekvatan način;
-da bi realizacija ovoga projekta doprinijela da se riješe i brojni estetski i infrastrukturni nedostaci (podvožnjak, pješačke staze sa južne i istočne strane Biljarde, Cetinjska pećina, Nova džada i plato iznad Cetinjskog manastira);
-da bi veliki broj vjernika posjetio ne samo muzeje već i ugostiteljske i trgovačke objekte Cetinja;
-da bi porasla prodaja suvenira;
-da bi se ubrzala i realizacija pojedinih projekata važnih za brži razvoj Cetinja (izgradnja nove autobuske stanice, izgradnja hotela Lokanda, uređenje gradske tržnice, uređenje Dvorskog trga, izgradnja adekvatnog objekta za osvježenje turista, itd);
Ubijeđen sam da je najgore od svega biti pasivan...

Srdačno,
Vesko Bato Pejović, Cetinje, 17.9.2008.