CETINJU - VOLJENOM GRADU

Vijenac-Grade slobode crnogorske,
predvodnice vojevanja za Cast i Pravo Crne Gore,
sojsko pleme ljudi i narodâ !
Feniks-Grade, moje i naše Cetinje,
primi poruke Ljubavi naše i Odanosti trajne,
ruku Podrške naše i glas Oplemenjene Nade!

Zatocenici smo Tvojeg sna i jave,
zatocnici Tvojega Svevremena!
Stostruko vezani za zavicajne grane!
Daleko od Tebe, zbratimljeni smo s Tobom!
Grade iznad Velje vode,
Putijeru nad kojim se zaklinju Crnogorci,
u Tebi se mrijeste snovi o sveljudskom liku Slobode!
Oni koji su Te odavno branili i cuvali
olovna slova su u fišeke pretapali
i bez imalo kajanja
oštrim jataganima ispisivali
istoriju Tvojega trajanja,
vjerni idealima slobode,
vodeni smjelim srcima i celicnom voljom.
Primorski i gorski neimari
nijesu oko tebe bedeme zidali:
katunskim kršem su Te bogovi opasali,
od istrebljenja te spašavali
i oko Tebe vjecito oro igrali -
dok Lovcen vjekovima brižnim pogledom
Vrtijeljku nadvisuje
i zracne i mracne dane u narodno pamcenje upisuje.
Nebu si, istorijski Grade-Nade,
vazda bio blizu
i kad Te u beskrajnom nizu
munje s nebeskih litica užare i umne Ti crte lica ozare.

Za sve Ti hvala, tvrdi i opori Melem-Grade!
Za prvi poklon našim decinjim ocima:
Duboko plavo Nebo što Crnoj Gori daruje suncane dane
i strme Ti planine Mjesecom obasjane,
dolje Morem a gore majskom rosom umivene
- kao da su jamužom prelivene!
Vidimo ta naša tvdra osuncana brda
kako kao citadele neke mitske storije
izranjaju iz modrog gibanja Pacifika, zorno i sve zornije,
i hvataju se s nama rukama po bulevarima i skverovima
suncane Kalifornije.
Evo i Svetoga Crnojevic Ivana i njegovih umješnih ruku
de usred pustog Cetinjskog polja za prvo prenociste prostiru struku i kamen-temeljac za NOVI GRAD polažu,
dok Lovcen i Vrtijeljka drže budnu stražu.
U podlovcenskim padinama sniježne su bukove grane
kao smjerne monahinje u zimski šal umotane,
kao da su u Cetinjski manastir na molitvu krenule.
I vazda kad bi se u katedralama po svijetu orgulje cule,
ucini nam se da zvono sa cetinjske Tablje
odlijeze uvalama Ðinovog brda i uz Zagrablje.

I kad je najteze bilo svijetlila je Tvoja vjecna zublja.
I kad su Ti zlotvori dušu u cvorove vezali
i kad su Ti tijelo cengelama stezali;
i kad su Te izrodi za milost i tudinsku ljubav
kršima i kletvama gadali
i kad se sve oburdavalo do dna, a dna nije bilo
- svijetlila je i tada Tvoja tama!
No ni tu ne stadosmo,
bez novih pregnuca i nade ne ostadosmo,
vec i kroz ambise kretali smo se DALJE
da se bar sjutrašnji dan uljudi i pripitomi.
Takvi smo bili i kad je pjesma sebe proklinjala
kletvom od koje se hrtenica lomi.
Vele da si tada, moj Ovjencani Grade,
znao da se pritajiš kao u podzemnoj pešteri plamen,
kao blavor što na pripeci kroz drace zamigolji,
spreman da zmiju ubije i skrije se pod kamen.
Nauciše Te iskušenja da otrpiš i vrijeme razroko
puno cemera, zlih slutnji i bdjenja.
Od kamena koji ne odaje tajnu ucio si se i stpljenju i cutanju.
A More što se umiljato oko nogu Lovcena privija
dostavljalo Ti je i tajne i javne poruke Svijeta.
I kad je trebalo da urlikneš, da se tvoj poklic cuje,
da se na zlotvora kidiše,
da se poniženje sa Tvojega temelja spere
svi se Tvoji odani branitelji okupiše, okrijepiše,
zakleše i zakumiše:
Mi smo tvoji a ti naš, Dicni grade, i niciji više!

I evo, vjerni tvoji sinovi, uzdanice tvoje
bolje Ti dane doniješe
i osuncana jata nade u zagrljaj Ti namamiše!
Probudi se Lovcenska vila u najljepšoj majskoj zori.
Opet ce, Vijenac-Grade, svetinjama Tvojim
hodocasnici da se poklone.
Opet ce namjernici sa svih strana svijeta,
uz miris i šumor cetinjskih lipa,
slušati cuveno Ivanovo Zvono
kako u slobodi zvoni.
Negdašnje ambasade zasjace novim sjajem
i bogatice Tvoje današnje i buduce sve bolje dane.
Feniks-Grade, naše moralno utvrdenje,
himna i zastave ponosno Ti slave novo rodenje.
Vazda se ponosimo Tobom, uz pjesmu o majskoj zori
Voljeni i Dicni Grade,
KANDILO SI ŠTO U SRCU NAM GORI !

Blažo Sredanovic