Turizam-Okrugli sto na temu: Uspinjaca KO-LO

OKRUGLI STO NA TEMU USPINJAČA KOTOR – LOVĆEN

Matica crnogorska, u skladu sa svojom društvenom i kulturnom funkcijom, a u želji da doprinese stručnom i javnom razmatranju okolnosti koje će nastati izgradnjom žičare Crnogorsko primorje – Lovćenski masiv, preko svog ogranka na Cetinju, organizovala je Okrugli sto na temu „Uspinjača od Kotora do Lovćena“, koji se održao u srijedu 05. septembra 2007. u Maloj sali Skupštine Prijestonice.
U pozivu za raspravu na ovu temu, koji je upućen na trideset adresa, između ostalog, se navodi:
Povezivanje primorja i Lovćena uspinjačom odnedavno nije u sveri maštanja, već je na pragu realnosti. Projekat izgradnje uspinjače od Kotora do Lovćena je ušao u memorandum austrijske i crnogorske vlade i urađena je studija izvodljivosti. Modernije i efikasnije povezivanje Crnogorskog primorja i masiva Lovćena, valorizacija na nov način kulturnih i prirodnih kapaciteta koje posjeduje Boka, Lovćen, a posebno Kotor i Cetinje, stavlja sve društvene faktore pred odgovorne zadatke da osmisle budućnost i na savremen način projektuju njeno ostvarivanje. Povećanju odgovornosti za realizaciju projekta doprinosi i činjenica da je Kotor uvršten u UNESCO vu listu kulturne baštine, Lovćen nacionalni park i svojevrsni simbol identiteta, a Cetinje prijestonica, kulturno i istorijsko sjedište države Crne Gore.

Svrha ovog Okruglog stola je da se stručno sagledaju saobraćajni, turistički, ekološki, kao i najširi kulturološki aspekti projekta uspinjače Kotor-Lovćen i da se, sa argumentima iznijetim u raspravi, upoznaju odgovorne institucije države Crne Gore i Cetinja i animira javnost. Očekujemo da se u raspravi svestrano rasvijetle pitanja saobraćajnih komunikacija (tehnički i komercijalni parametri, trasa, kapacitet, održavanje, ...) prognoze prometa turista, transveri, potrebni ugostiteljski kapaciteti, ljetni i zimski sadržaji, nova infrastruktura (vodosnabdijevanje Nacionalnog parka Lovćen, intervencije na saobraćajnici Lovćen – Cetinje...). Rasprava će se voditi i o idejama za valorizaciju prirodnih resursa Lovćena i Boke Kotorske i adekvatnijeg uključivanja kulturnih i istorijskih vrijednosti Kotora i Cetinja u ovaj kapitalni projekat.

Prisutni su bili:
1.Marko Špadijer, sekretar Matice crnogorske
2.Stanko Roganović, predsjednik Ogranka Matice crnogorske Cetinje,
3.Blažo Sredanović, predsjednik „Montenegrin Associaciation of America“,
4.Vesko Pejović, član Upravnog odbora Ogranka Matice crnogorske Cetinje,
5.Luka Lagator, potpredsjednik Ogranka Matice crnogorske Cetinje,
6.Prof. dr Radovan Radonjić, doskorašnji predsjednik Društva prijatelja Njeguša,
7.Radivoje Vujović, penzioner, dugogodišnji tehnički direktor preduzeća „Genex“,
8.Zoran Vukićević, ing, tehnički direktor cetinjskog vodovoda
9.Milorad Musa Mrđenović, dipl.ing. saobraćaja, direktor cetinjskog vodovoda
10. Dr Momčilo Otašević, dugogodišnji predsjednik Društva prijatelja Cetinja,
11.Aleksandar Berkuljan, predstavnik Narodnog muzeja CG,
12.Dr Jovica Martinović, Kotor
13.Dr Vukić Pulević, ekolog,
14. Mr Vasilije Bušković, predstavnik Zavoda za zaštitu prirode CG,
15.Svetislav Pule Vujović, predsjednik Udruženja za zaštitu Lovćena, penzioner,
16.Ivan Poček, dipl ing poljoprivrede, planinar,
17.Jovan D. Martinović, direktor Turističke organizacije Cetinja,
18.Mirko Stjepčević, sekretar sekretarijata za uređenje prostora prijestonice Cetinje,
19.Ivan Mijanović, menadžer prijestonice Cetinje,
20.Mr. Dragan Marković, prostorni planer, bivši pomoćnik ministra za uredjenje prostora
21.Zoran Kukureković, predstavnik AD „Merkur“ Budva,
22.Miodrag Živković, novinar,
23.Danijela Jovićević, dopisnik dnevnika „Vijesti“ sa Cetinja,
24.Đoko Mirković, dipl.ing.poljoprivrede, dopisnik dnevnika „Pobjeda“ sa Cetinja,
25.Milorad Ćetković, predsjednik Izviđača Cetinja,

Predsjedavao je gosp.Stanko Roganović. Skup je počeo sa radom u 10h a rasprava je završena u 13 h.
Uvodno izlaganje, kao komentar studije izvodljivosti ( koju smo dobili zahvaljujući pažnji i razumijevanju gospode Ivana Mijanovića, Mirka Stjepčevića i Nikole Đuraškovića) i svoje viđenje ovoga projekta, podnio je gosp. Blažo Sredanović. Da bi analiza prdviđenih trasa uspinjače kao i pojedini predlozi turističke ponude za Nacionalni park Lovćen, mogli bolje da se sagledaju bila je urađena i izložena mapa koju je za ovu priliku, a po skici Blaža Sredanovića, uradio Milorad Miško Ćetković.

Blažo Sredanović:

Ponovna aktualizacija izgradnje uspinjače poslije gotovo sto godina dolazi u vrijeme naglog razvoja turizma i izgradnje brojnih turističkih objekata u Primorju. Nedavno otvoreni tunel Sozina, kao vitalna saobraćajna arterija osjetno je približio Podgoricu
moru. Vjerujem da će isto tako buduća uspinjača od Kotora do NP Lovćen približiti Cetinje moru i uključiti ga u tekući turistički bum u crnogorskom Primorju. I u prošlosti Kotor je bio naša prva i glavna veza sa svijetom, a Cetinje se sa njim povezalo prvom džadom u Crnoj Gori krajem XIX stoljeća. Analiza Preliminarne studije izvodljivosti Austrijske agencije za razvoj kao i moja korespondencija sa menadžerom projekta uspinjače Manfredom Kojanom naveli su me na dalju razradu mogućih rješenja ne samo uspinjače već i mogućih turističkih ponuda u NPL.

Moje iskustvo sa nekih projekata u Americi kao i utisci sa brojnih putovanja, posebno ovogodišnje krstarenje brodom Kvin Meri 2 na kružnom putovanju oko svijeta, koristili su mi da bolje sagledam mogućnosti i predočim neke svoje ideje. Korisne su bile i sugestije i razgovori sa mojim prijateljima u Crnoj Gori, kao i lična opažanja prilikom nekoliko obilazaka NP Lovćen. Važno je naglasiti da je ovaj projekat još u veoma početnoj fazi. Svi mi možemo doprinijeti da se pronadju najbolja rješenja i dokažemo mjerodavnim da je ovaj projekat prije svega neophodan za NP Lovćen i Cetinje i da je izvodljiv, a, što je danas najvažnije, da uz racionalnu i stručnu realizaciju i savremenu marketinšku strategiju, može biti i veoma profitabilan. O uspinjači se moglo pročitati u štampi kao da je ona sama za sebe turistička ponuda. Medjutim, ona je samo sredstvo da se sto veći broj turista u što kraćem vremenu dovede do željene destinacije. Tehnološki i grubo rečeno u ovom projektu se radi o procesuiranju turista umjesto produkta ili materijala, dakle o turizmu visokog inteziteta u kratkom vremenskom intervalu, što će biti jasnije iz daljeg izlaganja.

Studija izvodljivosti razmatra uglavnom dvije lokacije kao potencijalne polazne tačke za uspinjaču. Jedna je u Škaljarima a druga pored Tivatskog aerodroma. Opcija sa polaznom stanicom u Budvi je teoretski moguća, ali je skupo tehničko rješenje, a visoki troškovi održavanja, pa nije razmatrana. Periferno je spomenuta i lokalna uspinjača do vrha kotorske tvrdjave kao vidikovca. Medjutim, brdo odnosno poluostrvo Vrmac ograničava taj vidik uglavnom na Stari grad i akvatorijum Kotora. U obije varijante uspinjača se sastoji od tri sekcije, koje bi se gradile u različitim fazama, naravno ako se za sve tri pokaže potreba, što bi mi danas trebali da razmotrimo. Prva sekcija je duga oko 4 kilometra, druga približno 2.3 km a treća 1.8km. Na polaznim terminalima predvidjeni su parking prostori za autobuse i automobile, infrastruktura u direktnoj vezi sa radom uspinjače, parking prostor za gondole, prostorije za higijenske potrebe, biletarnica itd.
Lokacija u Škaljarima nalazi se na mjestu nekada industrijskog kompleksa koji je u vlasništvu opštine Kotor, ali je dijelom i privatno vlasništvo "Autoboke" što, uz ostale postojeće objekte, može biti problem. Uz to trasa uspinjače ide u blizini kotorske tvrdjave koja je pod zaštitom UNESKO a, sto će vjerovatno zahtijevati i njihovu saglasnost. Velika prednost ove lokacije je blizina pristaništa, pa turisti koji dolaze brodom mogu pješice do polazne tačke uspinjače i do Starog grada. Opština Kotor spremna je da ustupi projektu ovu lokaciju, ali daje prednost drugoj zbog potrebe za trgovačkim prostorom u Kotoru.
Lokacija blizu Tivatskog aerodruma, potpuno je u vlasništvu opštine Kotor. Nema nikakvog problema sa postojećim objektima i prostorom, ali je izolovana i ne baš mnogo atraktivna, a pored toga i znatno duža. Udaljena je od pristaništa i putnici se moraju transportovati autobusima što bi prilikom iskrcavanja sa brodova i vraćanja putnika blokiralo već prenatrpani saobraćaj na Kotorskoj rivi.
Glavna ciljna grupa za uspinjaču nijesu domaći turisti, već strani posjetioci uglavnom izletnici. Prema podacima iz studije izvodljivosti najveća posjeta Kotoru je iz Dubrovnika- oko 350 000 godišnje, a ostalih oko 150.000 To su dnevni izletnici autobusima, koji se probijaju kroz sve gušći saobraćaj sa često dugim čekanjem na prevoz u Kamenare. Oni koji riješe da idu dalje od Kotora prema Budvi i Cetinju provedu dugo vremena u vožnji autobusom tako da im ne ostane mnogo za posjete sem kratkog zadržavanja. Izgradnja uspinjače donijela bi velike promjene u infrastrukturi saobraćaja u Primorju. Izletnici iz Dubrovnika vjerovatno bi tada radije dolazili brodom u Kotor, a onda uspinjačom za NPLovćen. To je ogromna razlika u konforu i ušteda u vremenu, a pored toga daleko je atraktivnije. Pored njih uspinjaču za jednodnevne izlete koristiće i pripadnici nautičkog turizma, vlasnici jahti kojih je sve više. Vjerovatno će u pojedinom danu najveći broj posjetilaca biti sa velikih brodova, često sa nekoliko hiljada putnika, koji krstare svuda po Mediteranu i ostalim morima. To je nova vrsta turista koje ne zanima sunčanje i kupanje na moru ni luksuzni hoteli jer to uglavnom imaju sve na brodu, uključujući razne vrste programa, sportske i kulturne aktivnosti, zabave i usluge, pa i ljekarsku njegu. Oni žele da izbjegnu gužve na putevima i aerdromima i brigu o smještaju i koferima. Najviše ih privlače izleti u prirodu, i posjeta atraktivnim mjestima, koja još nijesu suviše na meti masovnog turizma. Ako su tu još i istorijske i kulturne znamenitosti, vidikovci, čist vazduh i prirodna hrana onda to dobija izuzetno visoku cijenu.
Brod obično plovi noću, a preko dana se zadržava u raznim lukama. Ova krstarenja se planiraju i publikuju čitavu sezonu unaprijed, pa je njihovu posjete lako organizovati i opslužiti, jer se sve unaprijed aranžira preko turističkih agencija ili administracije na brodu. Zna se tačan broj izletnika i nema nikakvih iznenadjenja u pogledu priprema, broja obroka, transporta i svega ostalog. Ova vrsta turizma postaje sve više popularna za ljude zrele dobi koji imaju dovoljno i vremena i novaca. Svake godine grade se novi veliki brodovi prilagodjeni isključivo za krstarenje (cruising) morima.
Svjedoci smo da već sada u Kotoru dodju i po tri broda dnevno. Kako postajemo sve više jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija, normalno je očekivati da će izgradnjom uspinjače posjeta naglo porasti. Vjerujem da će u bliskoj budućnosti kotorska Opština morati da se pozabavi problemom zauzetosti akvatorijuma i pristaništa, proširenjem doka i brojem raspoloživih vezova uz operativnu obalu luke. Ovdje je prilika da spomenemo i mogućnost izgradnje mosta na Verigama čija, za sada planirana visina od 50 metara može ograničiti prolaz visokim brodovima, što će uticati i na broj potencijalnih posjetilaca NPLovćen. O tom mostu bilo je dosta napisa u štampi, ali, koliko ja znam, nema ništa o mogućnosti izgradnje tunela ispod mora i uporedne analize ove dvije varijante. Poznato je da pored ograničenja prolaza velikim brodovima čelične konstrukcije iznad slane morske vode su veoma skupe za održavanje, a ništa što bi stvorila ljudska ruka ne može se estetki mjeriti sa onim što je od Boke stvorila priroda.
Krstarenjem će dolaziti daleko veći broj inostranih gostiju, vanregionalnog, balkanskog tržišta, pa i sa drugih kontinenata. Tako veliki broj turista treba procesuirati za kratko vrijeme, jer je njihov izletnički dan vrlo precizno planiran. Oni su spremni da plate visoku cijenu za usluge, ali su osjetljivi za bilo kakva zakašnjenja i čekanja u red za biljete i slično. Svi ti dnevni izletnici koji riješe da posjete NP Lovćen, bilo da dolaze brodom za izlete, brodom za krstarenje, jahtama, autobusima ili privatnim kolima, doći ce uglavnom ujutro da bi imali čitav dan pred sobom na raspolaganju, kad već plate 20 Eura za uspinjaču, kako se planira. To može predstavljati neku vrstu uskog grla što će usloviti dimenzioniranje i broj gondola dakle kapaciteta uspinjače za vrhunsko opterećenje, poznato u projektovanju elektrana.
Bez obzira na polaznu tačku uspinjače bilo iz Tivta ili iz Kotora silazna tačka za prvu sekciju nalazi se približno na istoj nadmorskoj visini od oko 1300. metara, u predjelu visoravni Kuka. Za sada predloženo medjusobno rastojanje od ove dvije
lokacije je oko 500. metara.

To je prostor sa jednim od najljepših vidikovaca u svijetu, koji zadivljuje. Pripada Opštini Cetinje i svojina je NP Lovćen. Zbog toga bi prioritet na ovoj lokaciji bila izgradnja panoramskog restorana planinskog tipa od drveta i kamena i sa terasama, gdje bi se služila najbolja nacionalna jela. Ne samo za bogate ljude, koji bi mogli da posmatraju divnu panoramu i zalazak sunca, a istovremeno i svoje jahte u tivatskoj marini, već i za noćne izlete gostiju sa Primorja, a i onih koji dolaze iz pravca Cetinja odnosno Podgorice.
Druga sekcija uspinjače duga je oko 2.3 km i suštinski je veza izmedju prve i treće, sa malom visinskom razlikom. Trasa ide iznad nekoliko kolskih puteva, pa se u projektu predvidja obustavljanje svakog saobraćaja u toku operacije uspinjače. Nije sasvim jasna njena opravdanost, kad izmedju ove dvije kote postoji kolski put.
Treća sekcija je dužine oko 1.8 km i završava se na 50 metara od restorana ispod Mauzoleja, gdje izlazi i postojeći put. Naravno uspinjače se mogu postaviti svuda, ali, pored racionalnosti takvih rješenja, nije svrha da nam NP Lovćen izgleda kao dnevni otvoreni kop nekog rudnika sa korpama iznad glave. Pored toga, trasa ovih uspinjača vjerovatno bi dobrim dijelom prolazila preko privatnog zemljišta, što može biti dodatni problem.
Studija izvodljivosti procijenjenjuje broj godišnjih korisnika uspinjače na 300.000. Kapacitet uspinjače u glavnoj sezoni sa šest gondola, mogao bi u jednom satu prevesti vise od 500-800 turista. To znači da se može desiti da u toku jednog dana bude na platou Kuka nekoliko hiljada turista.
U studiji izvodljivosti se navodi da još ne postoji specifični prostorni i namjenski plan NP Lovćen, već samo načelna saglasnost i stav da je gradnja uspinjače moguća. Medjutim, potrebni su detaljni tehnički planovi, plan menadžmenta NP Lovćen i plan eko- zaštite prirode, posebno u oblasti vidikovca gdje se očekuje velika posjeta i koncentracija gostiju. Stoga je potrebno na samom početku zabraniti svaku divlju gradnju i prodor jeftinog turizma, koji je neka vrsta sindikalnog ugostiteljstva, vidljivog na mnogim mjestima u Primorju. On ne donosi ni minimalne prihode za održavanje i predstavlja devastaciju za prirodne resurse. NP Lovćen mora razviti visoki turizam sa gostima visoke platežne moći.
Sad kad smo se djelimično upoznali sa konceptom uspinjače i trasom, kao i prilivom turista sa raznih strana u Primorju, smatram da treba da se detaljno pozabavimo šta taj dugo željeni turista, koji nam je simbolično rečeno došao na prag od kuće, može očekivati u toj našoj turističkoj ponudi. Bilo da gradimo nove objekte kako bi našu ponudu obogatili novim sadržajima, ili da modernizujemo i unaprijedimo ono što već imamo. Ponovo da naglasim da uspinjača sama za sebe nije turistička ponuda, niti može biti profitabilna, ako ono što mi nudimo nije atraktivno, efikasno, uspješno i profitabilno. Zato se sve ono što treba uraditi mora detaljno proučiti, prostudirati i proanalizirati. Ne čak ni paralelno, već mnogo ranije od projekta uspinjače. Biće suviše kasno ako se o tome počne razmišljati kad je projekat uspinjače u poodmakloj fazi.
Dakle, na nama je da preuzmemo inicijativu i da koordinacijom sa projektantima uspinjače dodjemo do konstruktivnih predloga, koje onda treba predočiti nadležnim institucijama i licnostima koji donose odluku.
Normalno je da u prilazu tome što nam treba raditi bude različitih mišljenja. No,vjerujem da ćemo se složiti da nam je svima glavni i zajednički cilj da dovedemo što više turista u NP Lovćen i Cetinje, da ih zadržimo što duže, da im na savremen, civilizovan i tradicionalno domaćinski način pokažemo i predstavimo naše kulturno i istorijsko blago i ponudimo primjerne turističke usluge. Naravno i da sve to naplatimo po svjetskim cijenama, ali samo pod uslovom da i naše usluge, isto tako budu po svjetskim standardima i na svjetskom nivou.
Istorijsko jezgro stare Crne Gore, Njeguši, Lovćen i Cetinje, nijesu jedna urbana cjelina, bar ne za dogledno vrijeme. Medjutim, povezani dobrom savremenom saobraćajnicom to jezgro može zajednički funkcionisati i reklamirati se kao jedinstvena turistička ponuda.
Sadašnji put od Cetinja do Ivanovih korita duzine oko 13 km pravljen je za minimalne potrebe saobraćaja. Zaobidjena je gotovo svaka stijena i uvala što je uslovilo suviše oštrih krivina veoma nepodesnih za velike autobuse koji su danas standardno u upotrebi.
Korekcijama tih krivina i proširenjem uz upotrebu moderne mehanizacije ovaj put se može na mnogim mjestima skratiti i ispraviti uz ne baš velike investicije. Isto važi i za put od Ivanovih korita do Njeguša koji je sada dug oko 8 km. I on se može značajno skratiti, jer turisti sa kote gdje izlazi uspinjača nemaju potrebe da prvo silaze na Krstac, pa tek onda da idu na Njeguše.

Cetinjski muzeji i istorijske i kulturne znamenitosti suviše su poznati da bi ih trebalo nabrajati. Dnevna posjeta turista Cetinju sve je brojnija, mada je još veoma daleko od broja posjetilaca Kotoru. Turistima se nude vezane karte za sve muzeje, ali ih ograničeno vrijeme, jer mnogi dolaze organizovano u grupama, sprečava da vide sve znamenitosti. Nažalost, neki naši muzeji i kulturni spomenici su u vrlo lošem stanju, kao što su i mnogi drugi objekti u Cetinju zapušteni što prestonicu države ne prezentuje u najboljem svijetlu. Još nijesam vidio čak ni adekvatnu mapu niti jasne pokazatelje kojim bi se turisti lako orijentisali u lociranju znamenitosti grada.
Što se tiče dužeg boravka i većeg broja turista koji bi proveli godišnji odmor na Cetinju nijesam siguran da postoje veliki izgledi za tako nešto, pa prema tome ni gradnja nekih većih kapaciteta isključivo za tu svrhu. Ali zato Ivanova Korita, po mojem mišljenju, imaju veliki potencijal u sljedećoj fazi razvoja turizma vezanim ne samo sa izgradnjom uspinjače. Poznato je, da je poslije Drugog svjetskog rata, kad je na Cetinju bio Sanatorijum za tuberkulozne bolesnike, bilo na Ivanovim Koritima nekoliko objekata za rehabilitaciju plućnih bolesnika. Još odavno su medicinski stručnjaci zaključili da su Ivanova Korita jedno od najkvalitetnijih mjesta za visinsko liječenje respiratornih organa, jer to podneblje predstavlja kvalitetnu mješavinu morskih aerosoli, planinskog vazduha i kontinentalne klime. Kad bi se danas izgradili objekti na Ivanovim Koritima za potrebe lječilista i ljetnjih odmarališta, ti isti objekti bi zimi mogli služiti za smještaj ljubitelja zimskih sportova. Primjer za to su nam Durmitor i Kolašin koji već uspješno najavlju približavanje i spajanje ljetnje i zimske sezone. Iz Nikšića mnogi ljudi imaju ljetnjikovce na Žabljaku. Kod stanovništva u Primorju, gdje se socijalni sastav brzo mijenja prilivom stranaca, a prihodi rastu mnogo brže nego u ostalim krajevima Crne Gore, već se pojavljuje želja za bogatijim i zabavnijim životom i ljetovanjem na planinskom vazduhu, što će uspinjača jos više ubrzati.

Zimski sportovi i skijanje takodje se pojavljuju kao realna mogućnost u NP Lovćen, jer
su Bjelasica i Durmitor prilično udaljeni od Primorja. Na osnovu informacija koje sam dobio od nekih naših planinara, a i mojeg uvida na licu mjesta na nekim lokacijama od Ivanovih Korita prema Njegušima postoji mogućnost za izgradnju ski liftova. Sjeverne padine brda Goleš i oblast oko Jezera prema Golom brdu su u osoju sa veoma malo sunca zimi, a uz to je ta oblast zaklonjena od južnog vjetra sa mora pa se snijeg duže zadržava. Kako je Goleš na visini od 1580 m a Njeguši na 950 skijaška staza za alpsko skijanje imala bi pad od oko 500 m sto bi omogućilo da bude duga nekoliko kilometra. Išla bi uvalom pored Kape i Golog brda i završavala bi se u blizini sela Erakovići. Vrh ski lifta na Golešu bio bi približno na istoj visinskoj koti sa drugom oštrom krivinom kolskog puta ispod restorana na Jezerskom vrhu. Već postoji pješačka staza koja povezuje ove dvije kote, koja bi se mogla proširati i prilagoditi za kolski saobraćaj. Time bi se omogućilo skijačima da sa Ivanovih Korita imaju prilaz ski liftu bez predhodnog silaska na Njeguše.
Druga skijačka staza mogla bi ići od Medjuvršja, preko Vučjeg Dola do Erakovića.
Što se tiče ski liftova na samim Ivanovim Koritima nekoliko vrhova imaju visinsku razliku od nekoliko stotina metara, ali zbog konfiguracije terena staze bi bile suviše kratke.
Medjutim, čitav prostor Ivanovih Korita podesan je za nordijsko skijanje.

Naravno, ovo nije u direktnoj vezi sa uspinjačom, jer ona vjerovatno neće biti operativna u zimskoj sezoni, ali dvije sezone se medjusobno dopunjuju i zajedno bi obogatile aktivnosti u NP Lovćen.
Isto koliko Ivanova Korita imaju veliki potencijal i perspektivu za razvoj turizma Njegušima prijeti velika opasnost da ih izgradnja uspinjače, jos više izoluje. Kotorske serpentine, a to je uglavnom jedina saobraćajnica kojom im danas dolaze turisti, izgubila bi na značaju. Po slobodnoj procjeni, Njeguši su površinski kao polovina Cetinjskog polja, sa svega 400 stanovnika. Zemlji u Cetinju rapidno raste cijena što je veoma dobro. No, Cetinje već osjeća ćeskotu i traži oduška u oskudnom prostoru okolnih sela. Ovaj problem biće još više naglašen dolaskom, nadajmo se, brojnih institucija.
A na Njegušima, čak i prostor izvan polja prema Krscu pogodan je i atraktivan za gradnju. Po svojoj klimi, zemljištu i položaju, Njeguši su veoma pogodni za ekološko selo, za kojim Evropa i svijet čezne, a koje bi im bilo tako lako pristupačno. Uz to bi proizvodilo organsku- ekološku hranu, koja je sve više tražena u svijetu i na visokoj je cijeni. Razvoj Njeguša u tom pravcu gdje se i sada priprema hrana na tradicionalni način, stimulisalo bi razvoj ruralnog turizma u Katunskoj nahiji. Sve te vrtače i dolovi koji su nekada hranili Staru Crnu Goru mogli bi da ožive, ako se tome pristupi organizovano u okviru cjelokupnog razvoja NP Lovćen.
Sto se tiče lokacije naših svetinja ili relikvija, ako je to pravi naziv, i njihovog smještaja smatram da su Njeguši, kao jedan čedan prostor i prostor duha najpogodniji i najviše odgovaraju za tu svrhu. Dobar arhitekta imao bi neograničene mogućnosti za maštovito i kreativno rješenje u slobodnom prostoru ispod vrhova Lovćenskog masiva, bez bojazni da će smetati nekom postojećem objektu. Koliko ja znam religioznim turistima više pogoduju izolovana mjesta izvan urbanih cjelina. To bi moglo biti monumentalno zdanje koje bi samo po sebe bilo atraktivno, a to se može postići samo u prostoru gdje ne postoje praktično nikakva urbana i arhitektonska ograničenja. Njeguši bi se obogatili još jednim sadržajem, pa rodna kuća vladike Rada ne bi i dalje bila jedini kulturni spomenik i znamenitost. Administrativna kontrola i ubiranje prihoda pripalo bi službi NP Lovćen.

Sadašni prilaz Mauzoleju je vrlo loš i ne zadovoljava potrebe turista. Parking kod restorana je suviše malen i ako dodje desetak kola saobraćaj je blokiran. Bilo bi poželjno u toku glavne sezone zabraniti upotrebu privatnih kola, a saobraćaj da se obavlja od Medjuvršja do restorana samo sa jednim ili dva autobusa NP Lovćen. Sa stanovišta ekologije i zaštite sredine, možda bi takav režim trebalo primijeniti na citav NP Lovćen u toku ljeta, stim što bi se u Umcima ili u Bajicama na pogodnom mjestu obezbijedio besplatan parking, a od njega bi saobraćali samo autobusi Nacionalnog parka.
Restoran ispod Mauzoleja je prilijepljen kao školjka uz stijenu da nebi kvario siluetu Lovćenske kape, pa se u njega ulazi kao u pećinu i ima veoma slabu dnevnu svjetlost. Do mauzoleja vodi 461. stepenica što je kao zgrada od 25 spratova! Imamo veličanstven
mauzolej na izuzetno atraktivnom i dramatičnom mjestu,

sa 18 kg zlata na svodu iznad monumentalne Meštrovićeve skulpture Njegoša što impresivno djeluje čak i na one kojima nije poznata Njegoševa genijalnost i ličnost, ali je teško pristupačan. Brojni gosti koji dolaze na jednodnevne izlete iz Dubrovnika, a isto tako i oni koji krstare brodovima, što znam iz ličnog iskustva, su iznad 60 godina starosti i ne baš u zavidnoj fizičkoj formi, pa je za njih teško savladati takav uspon. Oni koji hoće da isprobaju svoju fizičku kondiciju, penjući se ležerno uz česti predah i odmor rado se penju. Medjutim to nije za starije turiste kojima je svaki sat strogo planiran. To može mnoge da obeshrabri, pa da odustanu ne samo od Mauzoleja, već i da odlože posjetu NP Lovćen i da se radije opredijele na uspon do Kotorske tvrdjave. Očekivati je da će se kad proradi prva sekcija uspinjače, na osnovu statističkih podataka, moći ustanoviti koliki su gubici zbog nedostatka pristupačnosti Mauzoleju. Tada se može prići drugim rješenjima, a prvo koje se nameće su pokretne stepenice u oba pravca. Medjutim, ni to nije zadovoljavajuće rješenje, jer oni koji su u kolicima, ili su nestabilni na nogama izlagali bi se riziku da se povrijede. Pored toga, pokretne stepenice se uglavnom primjenjuju na unutrašnje prostore, a prvih stotinak stepenica su izvan tunela. Zbog vlage, bilo bi veoma teško održavati operacioni mehanizam. Ja sam menadžeru projekta uspinjače sugerisao ideju, koja može na početku zvučati jereticki, ali je tehnički izvodljiva u koliko ne postoje neki nepredvidjeni geološki problemi. Naime u prostoru Medjuvršja, otprilike gdje počinje uspon sadašnjeg puta prema Mauzoleju da se napravi tunel do sredine Jezerskog vrha dužine oko 60 metara, a možda i manje. Zatim bi se vertikalno do vrha sadašnjih stepenica izbušio otvor u kojem bi se instalirao brzohodni lift. Takva okna se često buše u rudnicima i gdje ne postoji mogućnost tunela sa strane, a tunel je velika prednost za gradnju i konstrukciju. Jezerski vrh je od krečnjačkih stijena i bušenje nebi trebalo da predstavlja problem, a prostor na vrhu gdje bi lift izlazio je širok oko 30 metara.
Tunel bi bio širine oko tri metra dovoljno za transport materijala i opreme. Unutra bi se smjestio mehanizam lifta, dizel generator za struju, biletarnica, i ostale nužne prostorije. Blizu ulaza u tunel, koji bi bio u šumi i zaklonjen drvećem i služio bi samo za pješake, nalazio bi se uredjeni parking. Time bi pristup mauzoleju bio brz, efikasan i pristupačan čak i za invalide. Ovo ne bi bio jeftin i jednostavan poduhvat prvenstveno zbog potrebe za specijalnom opremom i alatom, ali je tehnički izvodljiv. Za ovakvu vrstu projekata početna investicija je manje važna od profitabilnosti i isplativosti. Tunel Sozina je dugo osporavan, ali se brzo pokazalo kao veoma dobra investicija.
Da bi se jasnije vidjela cjelokupna slika ovako zamišljene ideje, posjete turista NP Lovćen i Cetinju, htio bih da vam prezentujem mogući scenario, kako bi otprilike u budućnosti izgledao taj jedan izletnički dan turista, recimo u 2010. godini, kad budemo slavili stogodišnjicu crnogorske kraljevine:
" Brod sa 3.000 putnika,

pristigao je jednog ljetnjeg dana u 8 sati ujutro u kotorsku luku. Od tog broja 1.500 se opredijelilo za dnevni izlet u NP Lovćen i organizovano izlaze sa broda.

Na rivi orkestar bokeške mornarice svečano ih dočekuje, a oni šetnjom odlaze do polazne stanice uspinjače u Škaljarima, ili ih autobusi prevoze do polazne stanice u Tivtu. Gondole sa putnicima u odredjenim razmacima za nekoliko minuta već su na vrhu prve sekcije uspinjače, gdje ih čeka divan vidikovac. Poslije desetak minuta fotografisanja autobusi, koji bi bili jedino prevozno sredstvo u NPL, voze ih novim savremenim putem do Cetinja. Tu se zadržavaju oko 3 sata za koje vrijeme razgledaju muzeje i ostale kulturne i istorijske znamenitosti. Vraćaju se na Ivanova Korita, gdje im je u bukovoj šumi restoran visokog kapaciteta pripremio ručak od prvoklasne domaće kuhinje uključujući i jagnjad na ražnju koja su izložena njihovim pogledima.

Za vrijeme ručka folklorno društvo "Njegoš" priredjuje koncert crnogorskih pjesama i igara. Zatim odlaze dotunela pod Jezerskim vrhom, i brzim liftom do Mauzoleja. Oko pola sata zadržavanja i snimanja na vrhu Lovćena, a zatim posjeta Njegušima

gdje razgledaju Njegoševu rodnu kuću, relikvije i sadržaje ekološkog sela i tradicionalni način spremanja hrane. Vraćaju se na silaznu tačku uspinjače i poslije ponovne pauze za snimanje spuštaju se na brod. Uz dobru organizaciju sve ovo se može obaviti za 10- 12 sati. Nema nikakvih biljeta, niti naplaćivanja. Sve je unaprijed aranžirano i uplaćeno na brodu. Troškovi servisa i usluga prema predhodnom sporazumu naplaćuju se preko računa što doprinosi brzini i efikasnosti. Obično svaki turista sa broda ima bedž ili kartu za identifikovanje što mu je izdata na brodu, a služi mu pored identifikacije i kao ključ za kabinu, plaćanju pića i kupovina na brodu i ostalo.
Vjerujem da bi za takav "paket" usluga, ako je to prava riječ, turisti bili spremni da već danas plate više od 100 Eura po osobi i da budu veoma zadovoljni.

PISMO MENADŽERA PROJEKTA

Dragi Gospodine Sredanoviću,
Mnogo vam hvala na vašoj inicijativi i veoma interesantnim činjenicama i razmatranju koje ste nam predočili. Zaista je tip turizma krstarenjem brodovima veoma važan, posebno za Kotor i trebaće ga mnogo detaljnije razmotriti. Neke od vaših ideja mogu korisno poslužiti u sljedecoj fazi projektovanja uspinjače za NP Lovćen.
Biće potreban novi prilaz planiranju i u bliskoj budućnosti mi ćemo mnogo bliže razmotriti ovaj projekat i ja nalazim da će vaše informacije biti od koristi.
Za sada mogu samo da vam mnogo zahvalim. Nadam se da ćete u skoroj
budućnosti uživati dobrodošlicu u Kotoru kako ste je opisali u scenariju dolaska brodova koji krstare.
S postovanjem

Manfred Kojan
13 jul, 2007

Aleksandar Berkuljan:
Ja se ne bih bavio tehničko-tehnološkim pitanjima ovoga projekta.
Zavodu za zaštitu spomenika kulture predao sam 2006 godine jedan od ovih mini dosijea koje ja vodim a tiče se Ivanovih korita. Uzeo sam samo to jer su Ivanova korita centar interesovanja ovoga projekta. Radi se o lokalitetu Preoblaženske crkve.

Na ovom snimku vidi se gumno i Preoblaženska crkva. Na tom lokalitetu su vršene intervencije na divlje da tako kažem radi izgradnje prilaznih staza nakon čega se pokazalo i to zahvaljujući kiši koja je izvršila eroziju a ne zahvaljujući intervenciji čovjeka i institucija, da se pored toga gumna nalazi još jedno istog promjera 14 m i da se blizu Preoblaženske crkve nalaze temelji nekog objekta koji niti je opisan niti dokumentovan niti zaštićen. Ja sam to sve markirao i snimio i to postoji u dokumentima u arhivu Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Konsultovao sam elektronsku bazu podataka pokretnog spomeničkog fonda u Crnoj Gori, koja se formira u Narodnom muzeju, gdje sam našao fotografiju na kojoj se vidi kraljica Milena, Štirovnik i dio južnog zida tog objekta kojeg danas više nema. Predao sam skicu, kako je to nekada izgledalo i snimke s konca XIX i početka XX vijeka na kojima se vide ta dva spojena gumna. Tu je bio konak Ivana Crnojevića, rezidencionalni objekat iz XV vijeka kojeg niko nije registrovao niti zakonom zaštitio. Iza njega je Preoblaženska crkva, koja je rađena od materijala sa toga objekta, ali to nije sve. Oko tog lokaliteta jasno je vidljiva nekropola koja se pružala prema sjevernoj zoni jedne uvale, koja je prošle godine bagerima kompletno devastirana u promjeru 300 x150 metara. Šira zona obiluje velikim brojem mogila od kojih su mnoge vidljive i danas sa grobnim pločama i ostalim znakovima. Prije nego što se krene u bilo kakvu opericionalizaciju ovakvih planova koji mogu imati manju ili veću validnost sa aspekta turističke ili ekonomske valorizacije, mislim da prethodno trebalo napraviti kompletnu analizu, arheološku i svaku drugu, koja se tiče ovog područja, da bi smo imali što da pokažemo tim turistima, a ne samo da vide hotele na Lovćen, betonske parkinge i slicno. Ako se nastavi ovim tempom i na ovaj način i ovo malo lokaliteta koji su ostali biće devastirano. Ovo je tema za ozbiljno razmišljanje. Ja samo navodim osnovne elemente za diskusiju o ovom pitanju kako bi i druge strukture koje se bave ovom i slicnom problematikom bile uključene u ovaj proces.

Dr. Radovan Radonjić:
U okviru raspoloživih pet minuta želim da kažem tri stvari:
Prvo, čast mi je što sam pozvan na ovaj sastanak i što preko ovoga Matica crnogorska pokazuje da zna što joj valja raditi i da je ovim postupkom pokrenula pravu stvar. Mislim da u tom pogledu treba nastaviti i angažovati sve one poput gospodina Sredanovića i druge koji mogu pomoći u ovako kapitalno važnim stvarima za Crnu Goru.
Drugo, mi danas razgovaramo o jednom objektu o kome ideja nije stara i koji je već dva puta istorijski postojao što znači da smisao postojanja tog objekta zaista ljudi odavno uviđaju, a potrebu za njom izražavaju shodno istorijskim prilikama i potrebama. Dva puta su to radili drugi, oba puta okupatori, evo prilike da treći put to radimo mi, naravno opet uz pomoć onih sa strane, i nadam se ovoga puta sa dominantnim našim uticajem, na to gdje će biti, kakva će biti i čemu će služiti. U tom pogledu mislim da pred nama stoje veoma velike obaveze. Na dio njih je pravilno ukazao gospodin Berkuljan, i mislim da ukoliko budemo radili dalje na realizaciji ovoga projekta sve to treba uzeti u obzir. Očekivati je da ćemo biti suočeni sa vremenskim a i drugim ograničenjima, budući da će svijet tražiti da dođe, kao i usloviti načine na koje hoće da dođe, a mi ćemo biti prinuđeni da izlazimo tome u susret, a da istovremeno zaštitimo sebe i svoje interese.
Treće, ja Vas molim da primite k znanju da su se ljudi sa Njeguša ovog proljeća, obratili jednim pismom Vladi Crne Gore, sa zahtjevom da se i njihova razmisljanja, potrebe i predlozi ozbiljno razmotre i da se o svemu bez njih ne donosi nikakva odluka. Spomenuli su kao argument i dužinu trase koja prolazi preko teritorije Njeguša, i ostale detalje, ali krunski je argument da ne može biti riječi o valorizaciji Lovćena i njegovog okoliša, a da Njeguši, kao istorijsko jezgro Crne Gore, koje je u srži našeg postojanja bude izuzeto. Oni su u tom svom kratkom pismu od svega jedne stranice, čiju kopiju priležem, naveli vrlo precizno nekoliko najvažnijih argumenata, koje se moraju uzeti u obzir.Ja vas molim da i mi to danas učinimo i u izlaganju gospodina Sredanovića i u onome što će uslijediti u našem razgovoru sto ce sve potvrditi smisao i ovakve intervencije Njeguša i našeg bavljenja ovom temom.

Dr Jovica Martinović:
( Sa slajdovima i mapama dr Martinović je prezentovao i dao istorijski pregled i detalje izgradnje teretne zičare Kotor-Cetinje u toku druge godine Prvog svjetskog rata od strane austrougarske monarhije. Zičara je bila ukupne dužine od preko 18 km. Dvije početne stanice bile su u Kotoru i to na izvorištu rijeke Škurde na nadmorskoj visini 6m i u Škaljarima. Ta su se dva kraka spajala i završavala na prevoju Krstac i dalje vodila do Cetinja preko Njeguša)

Miodrag Živković:
Na serpentinama se održava velik automobilsk trka, sa velikim brojem gledalaca u Crnoj Gori i to treba koristiti. Postoji i planinarski dom koji bi trebao da preuzme olimpijski komitet, jer tamo stoji ploča da je tuda prošao Henrih Angel na skijama. Treba dakle razvijati planinarski turizam, biciklizam i automobilizam, a što se tiče skijanja ja znam da je to tipičan promašaj, jer tamo nema snijega i skijanje ne može da traje duže od 10-15 dana jer je Lovćen mediteranska planina.

Dragan Marković:
Koliko sam shvatio ovdje postoje predlozi za dvije trase, tj dva načina dolaska do Lovćena. Mislim da u ovom trenutku niko ne može reći je li bolje sa jedne ili sa druge strane jer je važno sljedeće: Na Lovćen treba doći, ali je za veliki broj turista veoma neprijatan dolazak 25 kotorskih serpentina, još distanca od Krsca do Lovćena. Mislim da jedina klijentela koja želi doći do Lovćena nijesu samo turisti sa putničkih brodova «kruzera» nego vjerujem da će sve veći broj turista sa crnogorskog primorja htjeti da dođe na neku rekreaciju makar jednodnevnu. To je primijećeno od ranije. Po nekim anketama, koje su rađene za stari prostorni plan Republike, sedamdeset posto turista koji dođu na Primorje proveli bi dio odmora u zaleđu, kad bi tako nešto bilo organizovano. Postojeći Prostorni plan za Nacionalni park, vjerovatno bi trebalo u pojedinim segmentima revidovati i popraviti, ili uskladiti sa novim mogućnostima i rešenjima. Jasno je da je Lovćen planina koja može istovremeno da prihvati i do 1500 ljudi dnevno, a da to bude ekološki održivo, ali o svemu treba voditi strogo računa da se ne pretvori u nekontrolisanu gradnju, kao što to često prelazi u besomučnu kampanju kod svakog razvoja. Znači, ne graditi previše nego sačuvati Lovćen kao park Cetinja i crnogorskog primorja, Budvanske rivijere i Boke. Druga stvar je kakve aktivnosti dozvoliti u tom Nacionalnom parku. Nije jedini motiv posjeta Mauzoleju, Tu je je taj fenomenalni vidikovac i prijatni prirodni ambijent. To sve više privlači ljubitelje nordijskog pješačenja po stazama na Lovćenu kojih ima oko 50 km. koje zaista mogu biti lijepe i privlačne za rekreaciju. Iste ili slične staze po Ivanovim koritima mogu poslužiti zimi za nordijsko skijanje. Dakle, žičaru bi trebalo kapacitirati i trasirati tako da prigodno služi svim grupama koje bi je koristile. To su pored turista koji će dolaziti u jednodnevne obilaske i veliki broj ostalih turista. Treba znači vidjeti dokle doći sa žičarom. Važno je doći na taj rub, ono što se zovu Zlatarice, kraj platoa Kuka, a odatle bi se mogli razvoditi na razne načine, zavisno od toga ko je kakvog interesovanja.

Mogu autobusi na struju povesti turiste do Mauzoleja, sa kojeg se lošije vidi Boka, ali se vidi šire, prema Skadarskom jezeru i Podgorici. Znači, vjerovatno bi se pokazalo da su sve druge trase žičare, prema jezerskom vrhu, skupe i neisplative. Slažem se što ste vi ovdje rekli da je organizacija obilaska Lovćena i tog područja važna. Problem sada stvara i put od Cetinja do Lovćena koji je dosta krivudav i loš, pa putovanje od 14 km traje oko pola sata, što je neprihvatljivo. Intervencije koje su potrebne da se taj put skrati i učini pogodnim za brzi saobracaj nijesu ni velike ni preskupe. Onda bi dosao u obzir koncept da se to sve poveže u jedan paket jednodnevne ponude koja bi mogla da bude cjelovita. To mi se čini kao neka fina slika kojom se ilustruje kako bi mogao izgledati jedan izletnički dan a vjerujem da još dosta toga treba izanalizirati, da bi se stvari mogle precizirati. Tek onda se može opredijeliti da li s Tivatske ili Kotorske strane. Bolje se kilometar voziti kolima nego produžiti žičaru za jedan kilometar, jer to je mnogo skuplje.

Ivan Poček:
Lovćen je planina interesantna ne samo za Cetinje nego kao što je Dragan Marković rekao i za Kotor i za cijelu južnu regiju Crne Gore.
Mislim da mogu da kažem, kao neko ko dosta vremena provodi na toj planini, Lovćen će biti interesantan onoliko koliko mi uspijemo da ga sačuvamo. Da bi neko došao na tu planinu, on će prvenstveno doći zbog tih prirodnih ljepota. Pošto je Lovćen svojim resursima ograničen, mislim da se mora dobro voditi računa kako te resurse iskoristiti a postojeće stanje u reljefu i bogatstvu biljem ne uništiti.
Ja mislim, neke aktivnosti koje su vrlo interesantne a mogu i da donesu materijalnu korist, prvenstveno za lokalno stanovništvo Lovćena, a i mještane susjednih gradova, su razne vrste pješačenja, etno cjeline, katuni koji su jako interesantni, ali samo pod uslovom da ostanu kakvi su sad, u autohtonom smislu i da se očuva priroda. Međutim, ako se ta mjesta budu urbanistički uzurpirala ona neće biti interesantna za posjete.

Nordijsko pješačenje je jedno od najinteresantnijih vidova sportske aktivnosti, koji mogu sebi da priušte ljudi raznih fizičkih sposobnosti. Ne mora neko biti profesionalni sportista da bi se tim vidom aktivnosti bavio a Lovćen ima fantastične uslove za to. Imati oko 50 km staza na samome lovćenskome masivu koje su veoma pogodne za sve ljude koji su fizički aktivni. Osim toga, jedan vrlo bitan vid sportskih aktivnosti je brdski biciklizam koji je sve popularniji.
U Njemačkoj na primjer imate 5 miliona registrovanih vozača koji upraznjavaju ovaj sport i da uživaju u prirodnim ljepotama. Za taj vid aktivnosti imamo fantastične uslove. Onda imate ljude koji vole da upoznaju bilje, ne samo da šetaju već da na toj stazi upoznaju određeno autohtono bilje i da nešto saznaju o njemu.

Imate mogućnost zimskoga sporta, prvenstveno mislim nordijskih disciplina. Lovćen nije neka velika planina, ni svojom nadmorskom visinom, ni kapacitetom sniježnih dana, ali moramo razmišljati da ta planina bude što pristupačnija za najbliža tri grada i žičara je kao sredstvo da se dođe do te destinacije vrlo potrebna, ali, ponavljam, moramo voditi računa da sačuvamo prirodne ljepote skojima se hvalimo i koje ćemo da ponudimo turistima i mislim da je to prioritet cijele ove priče. Jer kao što ste kazali, Lovćen je ograničen svojim resursima u svemu, i vodom i svojom površinom i mislim da ima dosta tema o kojima se moglo pričati, ali ne vidim nikoga ovdje iz Nacionalnoga parka.

Aleksandar Berkuljan:
Prvo i osnovno je da se napravi analiza ciljnih grupa zbog kojih se vrši određena investicija, jer se u tome nalazi kriterijum isplativosti. Mora se znati koji gosti, kada, kako i zašto dolaze i napravi se analiza po svim strukturama u svim elementima. Znači, na osnovu toga se može raditi validna kalkulacija isplativosti. Bez toga je nema.

Miroslav Pašajlić:
Ovdje sam zahvaljujući tome što me gosp. Milan Mrvaljević poslao. Koristim priliku da kažem nekoliko riječi, jer sam ja bio zajedno sa Milanom Mrvaljevićem osam godina u ovome poslu oko žičare. Vi znate da je Milan, ako nije prvi, onda je sigurno jedan od prvih koji je pokrenuo pitanje ponovne izgradnje žičare. Iz diskusije se vidi ono što sam ja svih ovih sedam osam godina tvrdio, da je ovo žičara neprofitabilna, ali vrlo korisna za sve ostale aktivnosti i mislim da je jasno da ona nije ni u kakvoj koliziji ni sa spomenicima kulture ni sa svim ostalim aktivnostima nego jedino može da pomogne da se do toga lakše dođe i da tu svi zajedno imaju koristi. To je jedna stvar, koja zahtijeva da se paralelno sa analizama oko izgradnje žičare prave i analize i za sve druge radove u svim ovim elementima o kojima smo pričali, a to je zdravstveni turizam, spomenici kulture, ekološkoi turizam i zimski turizam, s tim što treba izbjeći odnosno riješiti i one sitne kolizije koje se pojavljuju, a koje su i danas pomenute. Vi ste čuli iz jedne diskusije da je potrebno serpentine ispraviti, napraviti maltene auto put, a onda više nemamo automobilističke trke, nemamo brdski biciklizam itd.
U daljem izlaganju predstavnik Merkura je naveo da su projektanti bivše zičare bili braća Girak koji su osnivači istoimene firme, kao i druge pojedinosti iz njihovog života, a isto tako govorio je o poznanstvo gospodina Milana Mrvaljevića sa nasljednikom te firme.

Dr Vukić Pulević:
Plašim se crnogorskog neiskustva u pojedinim poslovima i crnogorske megalomanije koji bi mogli biti vrlo skupi. Prošle neđelje, bio sam pet dana na Durmitoru i vidio sam jedno užasno stanje, jednu totalnu budvanizaciju Žabljaka i okoline. A kad su u pitanju uspinjače samo funkcioniše ona na Savin kuk, a kao kostur i uspomena na crnogorske gluposti stoji uspinjača na Štuoc i one Bosača pitomine itd. A motel planinarskog tipa u kanjonu Sušice, koji da je u Alpima ne bi mu bilo mane, star svega nekolike godine, je zapušten i iz njega sad rastu bukve, javori, drače. Planinarski dom u Škrci trune, a na onaj u Štuocu čavke se legu i propadaju trotoari. To je sve jedno neiskustvo i ne znam koliko je skupo to koštalo Žabljak.
Kada je Lovćen u pitanju, prognoziram jedan veliki sukob, crnogorskog emotivnog i mitskog odnosa prema Lovćenu koji nije u skladu sa regionalno morfološkim i hidrografskim mogućnostima Lovćena, pa tu mogu mnoge stvari da se predimenzioniraju. Brzina stizanja na Lovćen, ako se uzme dolazak do terminala, bilo đe, Škaljari, Dobrota, Tivat, pa onda uspinjača koja ide sporo, pa stanice, ja ne znam da li bi se 20% brže stiglo nego da se ide nekim drugim prevozima. Dalje, Lovćen ima jednu sreću, a i mi da se podumijenti Lovćena ravnopravno nalaze, Kotor, Budva i Cetinje. Trasa Budva – Podmaine – Pobore, pa Crnogorci su zaboravili da im je prijestonica bila u Stanjevićima, da su odatle išle poslanice Svetoga Petra, odatle se vladalo, pa gore Majstori i Lovćen. Pa onda cetinjski prilazi Lovćenu. Da nama pažnji izmakne sudbonosni put Kotor-Škaljari-Krstac, kojim smo Njegoša iznijeli, tu su mrtvog Vladiku Danila iznijeli, tuda su naše babe i đedovi odili, i da ono razvaljeno stoji na oči Crnogoraca, pa to je katastrofa. Taj put treba sanirati. Ta cifra od 300.000 posjetilaca je impozantna, ali Lovćen je nepristupačan deset mjeseci izletnicima. Magle, snjegovi, januar, februar, mart, pa ljetni mjeseci, ići onim južnim pripekama, jul i avgust se može na Lovćen samo pred noć i rano ujutro. Ja nijesam protiv toga, naravno, ali, Crnogorce treba dobro da zaboli glava dok donesu odluku da to prave, kako da prave, s kakvim ekonomskim projektima itd.

Dragan Marković:
Znam da je potpisan ugovor između Austrije i Crne Gore, a da li se radi projekat na ovu temu ne znam, pa mi razgovaramo o nekim dilemama?

Jovica Martinović:
Roćen je potpisao u Beču ugovor o gradnji...

Blažo Sredanović:
Mi odavde iz Nacionalnog parka Lovćen možemo vrlo malo uticati na polaznu lokaciju zičare u Primorju. Ali, što mi možemo da pomognemo, a što je važno za projekat kao cjelinu je da razmotrimo sve probleme u Nacionalnom parku da dodjemo do nekih predloga i sugestije i da to prezentujemo, kako bi se dva dijela projekta mogla povezati u zajednički koncept ne samo žicare, već i svega drugog što je u asocijaciji sa ovim projektom na širem području. Uspinjača sama za sebe samo je jedna vertikalna saobraćajnica, i ona omogućava turistma da na jednu određenu kotu dodju za 2-3 minuta umjesto 2-3 sata. Plačemo za turistima, a kad je došao tu, na nama je i mi moramo znati, ne Austrija ili neko drugi šta da mu ponudimo. Ako mi ne prostudiramo sve i dokažemo da to može biti profitabilno, onda se žičara neće ni praviti. Što će taj turista da radi kad dođe ako mu ništa ne nudimo? Što se tiče turista koji krstare brodovima oni najmanje štete ekologiji, jer je njihov dan isplaniran do u detalje i on ide samo određenom rutom. Što se tiče broja turista u studiji je navedeno da Dubrovnik posjeti godišnje 3 miliona. Od ta 3 miliona dođe u Crnu Goru, odnosno najviše u Kotor, (jer izletnici su gotovo svi iz Hrvatske odnosno Dubrovnika) nekoliko stotina hiljada. Turisti sa sjevera čine 32% i oni većinom dolaze na duži odmor. Nije logično očekivati da će jedan turista, recimo iz Srbije, koji prelazi preko Cetinja do primorja, da plati za četiri člana porodice, kad se penje na Lovćen, po 20 eura, što je 80 eura, kad on to može nausput uraditi kolima. Zato se u studiji prihodi računaju najviše od izletnika i oni su glavna ciljna grupa. A što se tiče snabdijevanja vodom i napajanja električnom energijom to se u studiji žičare ne tretira, jer se pretpostavlja da će biti riješeno. Na nama je da to adresiramo.

Aleksandar Berkuljan:
Deset posto naše klijentele proizilazi iz našeg aranžmana sa tur operatorima. Oni su ti koji dovode goste i postavljaju uslove. Kao što ste vi konstatovali, mi njima nudimo sadržaje, ali oni nijesu za neke zainteresovani, jer oni dovode tranzitnog gosta i više od 90 posto profita ide njima u džep. Znači, mi smo njima, da tako kažem, za ispašu i ništa više. Da li se mogu pravti ovakvi planovi, ako se čitava kalkulacija temelji na toj kategoriji gostiju koju mi ne generišemo, nego nam je dovode Jer mi smo zavisni od tur operatera, pristajemo na sve uslove koje nam nude i nemamo kud. Ako ne prihvatimo to što nam nude, jednostavno ćemo ostati i bez ovo malo prihoda koje imamo. Ako je to tako trebalo bi napraviti jednu vrstu ankete među tur operaterima da li su oni zainteresovani za jednu varijantu izletničkog turizma koji bi u varijanti njihovog tranzitnog gostovanja u Crnoj Gori platili ovo što vi nudite. Da li su oni voljni da svoje prevoznike koje angažuju na neki način diskvalifikuju da bi pare ulagali u nešto što je nama u korist a nije njima.

Radivoje Vujović:
Bio sam 1980 na žičari kod Apencela kod Sent Galena, na visini od 2600 metara u to vrijeme najvisočijoj u Evropi. Bilo bi sjajno kad bi postojalo mogućnosti da naši mladi turistički radnici posjete taj Apenc, jedan mali gradić koji živi od te žičare i suvenira. Švajcarska je zemlja suvenira. Nevjerovatno je, da vi na Lovćenu, ne možete naći da kupite nijedan pravi crnogorski suvenir, ako to nije zastavica ili onaj grb...

Vesko Pejović:
Na našem sajtu Cetinje _okrenuto_buducnosti, čiju sam vam adresu dostavio, objavljen je tekst koji govori o mogućnosti vodosnabdijevanja Nacionalnog parka Lovćen. Nadam se da ćete posjetiti ovaj sajt i pročitati pomenuti tekst. Naglašavam samo da je problem vodosnabdijevanja Nacionalnog parka Lovćen veoma akutan posebno u ljetnim mjesecima kad su velike suše i kad priliv vode iz postojećih izvora nije dovoljan da osvježava i održava nivo vode u akomulaciji koja bi se napravila u reonu Blatišta (kako se to predviđa u tekstu na sajtu) a za koji se pretpostavlja da bi moglo biti rješenje za vodosnabdijevanje Nacionalnog parka. Ovo pitanje zaslužuje ozbiljnu pažnju stručnjaka i ja predlažem da mu se da prioritetni značaj i da se što prije uzme u razmatranje.

Mr Vasilije Bušković:
Ne znam da li ste pozvali predstavnike Nacionalnog parka Lovćen, žao mi je što ih nema. Ne bih želio da ovo zvuči pesimistički da dekuražira nosioce ove ideje, ali ipak treba pomenuti neke barijere koje stoje na putu ovoj ideji. Prvo, Prostorni plan Nacionalnog parka predviđa žičaru od Budve do Majstora. Ideja za dovođenje žičare od strane Tivta i Kotora je nova i onda bi administrativno trebalo prostorni plan promijeniti što bi uzelo dosta vremena. Pošto se radi o zaštićenom prirodnom dobru primjenjuju se odredbe iz drugih zakona koje podrazumijevaju izradu jedne studije o uticaju na okolinu, koja ako bi se profesionalno uradila, ne bi bila pozitivna na jedan ovakav zahtjev, na jedan ovakav projekat, na jednu ovakvu investiciju kojom se u jedan prostor zaštićen, dovodi 300.000 turista, grade se objekti koji nijesu u skladu sa zakonom. Ja nijesam prepoznao ko bi u cijeloj ovoj ideji mogao da bude investitor, da li je to Austrijska vlada, ili neko od domaćih zvaničnih institucija, Nacionalni park, ili Vlada ili neko ministarstvo, ili opet neki privatnik domaći ili strani. To podrazumijeva prilagođavanje ovim našim zakonima i zahtjevima koji se tiču ovoga područja.

Ivan Mijanović (menadžer Cetinja):
Da vas sve pozdravim ispred Prestonice. Čekao sam da se na kraju javim za diskusiju da rezimiram ovu današnju priču. Mislim da je veoma korisno što se organizovao ovakav okrugli sto i zahvaljujem se Matici crnogorskoj što je inicirala jedan ovakav skup. Vjerovatno znate da ovaj posao što se tiče žičare Kotor – Lovćen kompletno vodi predsjednik republike. Urađena je ta studija izvodljivosti, mi smo nju izanalizirali. Iz moje komunikacije sa predstavnicima kabineta predsjednika republike dobio sam informaciju da ubrzo treba da bude raspisan tender za izradu projekta žičare. Ovdje je pominjano ko će biti investitor. Naravno sve to mora ići tenderskom procedurom s tim što vjerovatno znate da je sa Austrijskom kompanijom, odnosno Austrijskom vladom dogovoreno da Austrijanci budu investitori kompletnog ovog projekta. Ovo što smo danas čuli u svim diskusijama je veoma značajno i ja predlažem da napravimo jedan zaključak koji može biti od koristi i investitoru i državnim institucijama, jer je ova investicija koliko sam ja dobio informaciju veoma izvjesna. Znači i sa aspekta zaštite životne sredine. Takođe pominjali smo i prostorni plan specijalne namjene koji postoji za Nacionalni park i šteta što ovdje nema predstavnika Službe nacionalnog parka, jer se ovdje ipak radi o Nacionalnom parku, njegovoj valorizaciji i očuvanju. Ovdje se radi prvenstveno o biznisu, da li je ovaj posao isplativ ili nije. Mi možemo govoriti ovdje da li trasa treba da ide sa ovog ili onog mjesta ali je činjenica da će se ovaj projekat uraditi na način da bude ekonomski isplativ. Što se tiče opštine Cetinje, mi smo poslednjih mjesec dana u stalnoj komunikaciji sa kabinetom predsjednika republike, ne samo zbog ovog već i zbog nekih drugih projekata. Konkretno ja sam dogovorio da budem uključen dalje u realizaciju ovoga projekta jer znate da cetinjska opština mora biti direktno uključena u realizaciju ovoga projekta. Još uvijek se nijesmo sastali tako da ja nemogu ništa više reći jer nemam novih informacija. Na naše insistiranje, uključeni smo mi a vjerovatno će biti i predstavnici opštine Kotor i Nacionalnog parka. Prostorni plan specijalne namjene za Nacionalni park Lovćen predviđa dosta velike smještajne kapacitete. Pitanje je da li Lovćen može da primi te kapacitete. Ovdje je govoreno o problemu vodosnabdijevanja, znači da rezimiram, predlažem da od svih diskusija napravimo jedan zaključak koji ćemo proslijediti svim nadležnim institucijama za ovaj posao kao i budućem investitoru odnosno projektantu koji na tenderu bude dobio da radi ovaj projekat.
Jovan Martinović ( direktor turističke organizacije Cetinja):
Ja nijesam gledao studiju izvodljivosti, ali znam da je to itekako važan dokumenat, jer od nje zavisi i dalja sudbina ovoga projekta. Ja ne bih govorio o značaju ovoga projekta za razvoj turizma, ne samo za dovođenje turista koji će dolaziti velikim putničkim brodovima, već je svakome poznato da su Kotor i Cetinje nezaobilazne turističke destinacije ne samo turista iz okoline Dubrovnika, već i iz crnogorskog primorja. Svi izletnici ovdje posjete i Kotor i Cetinje. Ovo je jako značajan projekat za sve vidove turizma a posebno za Cetinje. U cilju zaštite Nacionalnog parka smatram da bi trebalo ograničiti izgradnju smještajnih kapaciteta i njih graditi na Cetinju tj sa razvojem određenih vidova turizma graditi potrebnu infrastrukturu.
Iako ima pesimističkih razmišljanja vezano za realizaciju ovoga projekta jer se radi o velikoj investiciji ja se nadam da ćemo uskoro imati početak realizacije ovoga projekta.

Stanko Roganović:
U samom pozivu mi smo naznačili što je cilj ovog sastanka. Da se animira javnost, kulturne institucije, političke organizacije, nemamo nikakve pretenzije da danas nešto riješimo ovom pričom, to je samo inicijalno i propagandno. Naravno da će to sve ići svojim tokom. Mi bi suviše bili neozbiljni kad bi imali pretenzije da danas nešto uradimo, ali diskusije, posebno neke smatram veoma korisnim i možda bi mediji tebali da posvete ovome malo više pažnje i to u javnost iznesu.

Marko Špadijer:
Čitava današnja diskusija me uvjerila da je ovo ozbiljna ideja i veoma sam zahvalan na učešću, emotivnoj i intelektualnoj radoznalosti koju ste pokazali za ovu temu. Srijetao sam se stalno sa jednom krilaticom tog bogatog svijeta kad su u pitanju nerazvijeni i ona se otprilike ovako formuliše: mi imamo šarm zaostalosti. To je dosjetka onih koji vide šansu da na našem siromaštvu nešto zarade. Izgleda da je Crna Gora došla na red tih siromašnih „šarmantnih“ ali kako nam je ta budućnost stigla prenaglo nijesmo izgleda za nju sasvim spremni da reagujemo. Sad je pitanje dali imamo šanse da zadržimo taj nalet kapitala koji se ponaša i ovaj pravi i onaj tajkunski i privatni kao prvobitna akomulacija jer su naišli na teren gdje nema dovoljno otpora na njega, nemamo dovoljno projekata, pa grabi za profitom bezobziran je prema ljudima, zakonima, prirodi, kulturi, i ravnodušan prema svim posebnostima. Priča o žičari Kotor – Lovćen je takođe dio te priče. Iako bih rekao o tom prostoru Lovćena, mi smo u ovom pozivu rekli, Lovćen, Boka, Cetinje, Kotor, to je nukleus Crne Gore, to ne treba vama da govorim, ali naglašavam to da je ta kondezovana istorija i energija izvor toga vezivanja i postojanja Crne Gore, i u tom smislu sagledavam Vukićevo pozivanje na mitove, jer bez toga, te vrste mita i ovoga odnosa prema prostoru ne postojimo no smo bezlični. Dakle, nipošto, nikakvim drugim projektom nesmijemo obezličiti taj epicentar Crne Gore. Moramo učiniti sve da se sačuva i emituje ta njegova jedinstvenost. Blažo je kao svjetski čovjek napravio taj scenario da se turisti iskrcaju pod Kotorom, uđu u žičare, prokrstare Lovćenom, uzmu fotoaparate, slikaju da bi doma gledali, dakle ta slika o Crnoj Gori će se multiplicirati i od toga ćemo nešto zarađivati, postaćemo u krajnjoj liniji poznatiji u svijetu. Ali ako kroz 10 ili 50 godina ovaj prostor bude trebao da se prepozna apsolutno kao ljepši i bogatiji, a ne kao tuđi prostor, to je po meni cilj ovoga o čemu svi pričate tu da mi natjeramo ili upozorimo državne organe i lokalne vlasti da su dužni da pripreme planove i projekte koji će promijeniti način života domaćeg stanovništva i imati to u susret novim inicijativama i prilivu kapitala, jer ovako, čujemo od Berkuljana neistražene kulturne zone, nemamo kulturnu mapu Nacionalnog parka, nemamo nijednu drugu mapu, čak ni ovu za bicikliste i pješačenje nordijsko, ne vjerujem da je to ušlo zvanično to je još uvijek entuzijazam. Mi nemamo ni plan vodosnabdijevanja mi nemamo ni sređene prostorne planove, u postojećem planu postoji žičara Budva – Majstori, a ove nema. To je niz poslova kojim treba da se bave nadležne službe a ovakav je skup za upozorenje. Znači društvo mora imati jasnu dugoročnu viziju, i pravila ponašanja koja će tu viziju ostvarivati. To je moć organizovanog demokratskog društva. Naravno korišćenje iskustava iz svijeta se podrazumijeva ali ja imam ohrabrenje što ima tu mladih ljudi koje srijetam po Cetinju a i u Kotoru, da će oni uspjeti da vole tu sredinu da znaju, da imaju hrabrosti da nije to više nešto što im se treba poklanjati, da oni pred tim metanišu, nego da imaju aktivan odnos prema svakoj ideji. Ako ovdje povodom te žičare napravimo dobar posao da animiramo javnost da se utiče na osposobljavanje institucija i lokalne samouprave da reaguju stručno na ove inicijative i da se suprotstave bezakonju svake vrste, onda će to biti dobar primjer i za druge regione u Crnoj Gori. A Matica crnogorska, njen ogranak na Cetinju i drugi ogranci se pojavljuje ovđe isključivo u ulozi organizatora stručnih javnih razmatranja i mobilizaciji javnosti da javnost u tim projektima, koji su od zajedničkog interesa participira na ovakav ili sličan način. Sad je stvar opštine da iz ovoga, iz svake javne manifestacije, izvuče zaključke, pametne predloge registruje i sad bi normalno bilo očekivati da Cetinje-Nacionalni park i Kotor naprave jedan tim da prati sve studije koje prate jedan ovakav kapitalni projekat.

Stanko Roganović:
Žao mi je da neki pozvani nijesu mogli doći, ali to ipak nije umanjilo efekat našega rada danas. Zahvaljujem se svima.

U diskusiji su još učestvovali Đoko Mirković koji je govorio o divljoj gradnji i devastaciji Nacionalnog parka Lovćen i Dr Momčilo Otašević koji je o projektu uspinjače Kotor –Lovćen govorio afirmativno, ali nažalost njihove diskusije nijesu snimljene.