ARHITEKTURA - Borislav Vukićević

Kraj priče o ubijanju grada
ARHITEKTURA: POVODOM KONKURSA ZA OPTIMALNO URBANISTIČKO-ARHITEKTONSKO RJEŠENJE NA PROSTORU "STAROGA OBODA" NA CETINJU
Ljetos, u vrijeme kada je bila aktuelna priča o finansiranju, tj. kreditiranju projekta podgoričke (mini) obilaznice, moj duhoviti prijatelj s Cetinja - postoji li uopšte Cetinjanin koji nije duhovit? - reče da Cetinje, Bogu hvala, nema problema s obilaznicom - "Taj problem je na Cetinju uspješno riješen - prijestonica se odavno obilazi - i to u svakom pogledu".
Koliko su Cetinjani krivi za to obilaženje, a koliko mi ostali - nemoguće je razlučiti. Može biti i da Cetinjani, onako iz prijestoničke navike, previše očekuju od života - tj. od nas ostalih. Opet, vjerovatno smo i mi ostali krivi - jer svi smo mi, htjeli priznati ili ne - negdje duboko u duši pomalo Cetinjani - a Cetinje je - takvo kakvo je - naš vrlo realističan kolektivni portret - i to s Lovćenom, Petrovićima, nezaobilaznim Buksovcima, starim lipama i zatvorenim lokalom "Yellow Moon" u pozadini.

Kako sad stvari stoje, bilo kakva inicijativa koja se tiče generisanja uslova za buduća, pozitivna dešavanja na Cetinju (ovdje ne mislim samo na kićenje grada pred Novu godinu, paljenje badnjaka i dočekivanje vaterpolista) je hvale vrijedna - te stoga ideju o formiranju "Univerzitetskog kompleksa fakulteta umjetnosti na Cetinju", odnosno o revitalizaciji nekadašnjeg prostora "Staroga Oboda", definitivno treba pozdraviti - pogotovo ako imamo u vidu da je od strane Univerziteta Crne Gore, a u organizaciji Fakulteta likovnih umjetnosti sa Cetinja, raspisan konkurs u ime iznalaženja optimalnog urbanističko-arhitektonskog rješenja. Institucija konkursa, nije na odmet naglasiti, tekovina je "visoke demokratije" - što je svakako u skladu s našim nastojanjima da se pridružimo "porodici evropskih naroda". Uz to, konkursi su apsolutno neophodni kako bi se, postepeno - ne ide to nikako na brzinu, ne ide to od danas do sjutra - formirala opšta svijest o značaju i mjestu koje arhitektura ima - i koje je imala od osvita civilizacije - u opštoj slici o stepenu civilizacijskog razvitka određenog društva.

Stanje u kojem se Cetinje danas nalazi posljedica je, s jedne strane, dugogodišnjeg, sistematskog, bezobzirnog i "ničim izazvanog" zatiranja svojevrsnog, tipično građanskog duha kojim je Cetinje nekada odisalo. Nema sumnje u to da je taj duh nekada postojao - mada je u to danas teško povjerovati, pogotovo nekome sa strane ko nije upućen u ovdašnja zbivanja i ko je na Cetinje svratio samo da popije kafu i kiselu. Stari arhitektonski spomenici su "nijemi svjedoci" toga duha, ne treba ići dalje - dok su recentniji "spomenici" - autobuska stanica, na primjer, ili onaj podvožnjak - ili način na koji je popločan prostor oko Cetinjskog manastira i Biljarde - svjedoci nepoštovanja ili čak "ubijanja" toga duha - makar to bilo i "ubistvo iz nehata". Sa druge strane, paklena sprega nerada, nekompetencije, nemoći i apsolutne nezainteresovanosti - već dugi niz godina blokira pokretanje i preduzimanje bilo kakve suvisle, svrsishodne i sveobuhvatne akcije koja bi bila usmjerena u pravcu stvaranja preduslova za revitalizaciju tog plemenitog duha. Kada se u tu cetinjsku "čorbu" dodaju autohtoni "začini", oličeni u našoj gotovo arhetipskoj potrebi da opšte prioritete definišemo strogo po kriterijumu ličnih interesa - dovoljno je prisjetiti se sramotnog epiloga priče o planiranoj obnovi interijera Zetskog doma, na primjer - onda nikad kraja "iskrenoj" zabrinutosti nad budućnošću Cetinja, koja ide ruku pod ruku s rijekama suza koje se svakodnevno prolivaju nad slavnom prošlošću.

Recentnija arhitektonska produkcija na obali - ne zaostaje ni Podgorica, naravno - najrječitije govori o odnosima koji trenutno vladaju u društvu, tj. o famoznim "tranzicionim procesima", koje neminovno prati "opšta duhovna degradacija i kriza morala" - a sve u ime bogaćenja pojedinih "segmenata društva" - i to po svaku cijenu - račun će, naravno, položen budućim generacijama. Cetinje je tokom proteklih par decenija ipak bilo pošteđeno graditeljske pošasti - što je pozitivno, morate se složiti - ali nije bilo pošteđeno propadanja i strahovitog posrnuća - i to na svim frontovima. OK - sanirano je i obnovljeno par značajnih istorijskih objekata i "ušećereno" je, srećom, samo par fasada - ali to je, nažalost, zanemarljivo. Cetinje je danas tužan grad. Ako ste u stanju da uživate u mirisu starih cetinjskih lipa u proljeće, a da ne osjetite taj sveprisutni zadah cetinjske tuge i depresije - onda vam svaka čast.

Stoga, pomenutu ideju o revitalizaciji prostora i dijela objekata u kompleksu "Staroga Oboda" - koja je, najvjerovatnije, inicirana "s najvišega mjesta" - definitivno treba pozdraviti - i to iz više razloga - s tim da, naravno, treba biti oprezan. Danajcima ne treba vjerovati - pogotovo kad darove nose.
Primjeri brižljivo prostudiranih, planiranih i stručno i odgovorno sprovedenih procesa rekonstrukcije i revitalizacije napuštenih fabričkih, industrijskih i infrastrukturnih građevina i kompleksa - pogotovo onih iz najranijih faza industrijske revolucije - brojni su u svijetu - i to ne samo u razvijenom svijetu. Na ovom mjestu ste mogli da čitate o nekoliko takvih primjera.
U međuvremenu sam "otkrio" još dva primjera. Naime, u Lođu - rodnom gradu arhitekte Danijela Libeskinda - nekada "najsivljem" gradu u Poljskoj - u toku je više nego uspješno započeta rekonstrukcija i revitalizacija ogromnog kompleksa bivše tkaonice pamuka "Poznanjski" - u komercijalno-zabavno-kulturni centar "Manufaktura" - najveći te vrste u Evropi. Francuska firma "Apsys", koja je 1998. kupila propalu fabriku, prvenstveno zbog njenog izuzetnog položaja - fabrika se nalazi u samom centru grada jer u doba kada je podignuta, bilo je to negdje u drugoj polovini XIX vijeka, grad nije ni postojao, već je nastao kasnije oko fabrike, vremenom je kompletno "apsorbujući", odnosno okružujući - projektu rekonstrukcije i revitalizacije je pristupila vrlo odgovorno. Osnovni ciljevi intervencije su se ogledali u iznalaženju adekvatnih načina za maksimalno iskorištavanja potencijala lokacije i istorijskog nasljeđa - i to prvo kroz izradu preciznog plana fizičkog razvoja, kojim je identifikovan veliki broj najrazličitijih načina da se odredi adekvatna namjena pojedinih "sektora" bivšeg kompleksa. Suvišno je reći da je većina fabričkih zgrada očišćena i obnovljena - i to pod budnim okom lokalne službe za očuvanje graditeljskog nasljeđa - kako bi se očuvao stari "industrijski duh" kompleksa. Ipak, ono što je nainteresantnije kad govorimo o "Manufakturi" je nezamislivo bogatstvo sadržaja koji se nude posjetiocima i najširim kategorijama korisnika (trebalo bi mi pola strane samo da nabrojim te sadržaje - te predlažem da odete na http://www.manufaktura.com/EN/index.asp - i sami provjerite o čemu se radi. Interesantno je da su kompleksu ime nadjenuli studenti sa lokalnog univerziteta - jer su investitori od početka insistirali da se u projekat uključi što širi spektar građana dvomilionskog grada - kako bi se stvorila što relanija slika o njihovim stvarnim potrebama i navikama.

Drugi primjer, meni posebno drag, je rekonstrukcija i revitalizacije bivše fabrike džema ("Frank Cooper's Marmalade Factory") u Oksfordu, u Engleskoj, u kulturno-umjetničko-ugostiteljski mini centar "Jam Factory". Ideja je bila vrlo jednostavna: obezbijediti prijeko potrebnu galeriju za izlaganje djela lokalnih likovnih umjetnika i fotografa, obezbijediti prostore u kojima bi ti isti umjetnici organizovali umjetničke radionice otvorene za sve starosne kategorije građanstva, obezbijediti prostor za povremene aukcije - i dodati prijatan restoranćić domaće kuhinje, u kombinaciji s pabom gdje bi se točilo čuveno lokalno pivo i nudila vina iz čitavog svijeta - i sve to po vrlo pristupačnim cijenama - čak i za crnogorske prilike.

Što se tiče okruženja, pomenuo bih nedavno žirirani konkurs za rekonstrukciju i revitalizaciju bivše fabrike bicikala "Rog" u centru Ljubljane, u autonomni kulturni centar u kombinaciji s hotelom i "elementima elitnog stanovanja". Predlažem da prije nego što odete na izložbu radova s cetinjskog konkursa - nadajmo se da će biti organizovana (ne bi bilo loše, takođe, da se u duhu visokih demokratskih tradicija organizuje i jedna mala tribina na kojoj bi članovi žirija javno obrazložili odluku o nagređenim radovima i, eventualno, odgovorili na par pitanja učesnika i ostalih zainteresovanih) odete na sajt http://www.arhiforum.si/natecaji/ROG/first.html i pogledate kako to rade Slovenci.


Vic umjesto primjera za uspješnu revitalizaciju

I uz najbolju volju ne mogu da se sjetim nijednog primjera revitalizacije i rekonstrukcije neke fabrike ili nekog industrijskog kompleksa na tlu Crne Gore, u bilo kakav novi sadržaj. Porto Montenegro je velika priča, naravno, ali treba sačekati - vidjećemo što će biti od svega toga - moglo bi se čak desiti i da ova buduća intervencija u okviru kompleksa "Strari Obod" na Cetinju, bude prva te vrste u Crnoj Gori. Opet, globalna finansijska kriza steže sve jače, tako da je danas nezahvalno iznositi bilo kakva predviđanja - ko zna što donosi sjutra.
Ne mogu da se sjetim nijednog primjera revitalizacije, ali se zato sjećam jednog starog cetinjskog vica - koji je ovih dana neočekivano dobio na aktuelnosti.
Elem, zaustavlja saobraćajni policajac Cetinjanina na izlazu iz tunela Sozina:
- Gospodine, vozili ste 260 km/h kroz tunel, moraćete da platite kaznu - 100 eura.
- Ja vozio 260?. Nemoguće! Nisam vozio ni 60!
- Vozili ste 260 gospodine, uz to ste 7 puta preticali, 5 puta ste okrenuli vozilo pod ručnom i 3 puta ste zamalo izazvali sudar. U tunelu postoje kamere, sve je snimljeno.
- Stvarno! 'Oli mi narezat to na CD - daću ti 200 eura - 'odma!

Borislav VUKIĆEVIĆ (Nezavisni dnevnik "Vijesti" 03.01.2009.)